Pravi je izazov nositi krinolinu, ali uprkos svim teškoćama, u njoj se pripadnice lepšeg pola osećaju sasvim posebno.
Kad se devojka sprema za venčanje i s budućim suprugom dogovara kakvu će svetkovinu prirediti, između ostalog, treba da odabere i haljinu u kojoj će razmeniti zavete. Poslednjih godina pojedine dame odlučuju se za venčanicu u kojoj će se osećati kao princeze. Krinolina, odnosno haljina koja podrazumeva čvrst obruč preko koga se spušta podsuknja, a potom gornji sloj čipke ili nekog drugog finog materijala, sve je češći izbor.
Dugačke suknje ili haljine sašivene od nekoliko slojeva tkanine obeležile su žensku modu kroz vekove, ali tek sredinom 19. veka pojavio se "kavez" napravljen od lakog i savitljivog čelika. Taj metalni podupirač izrađivao se od međusobno povezanih krugova koji su se, počevši od najmanjeg bliže struku, sve više širili da bi onaj poslednji nekad imao obim od čak sto osamdeset centimetara.
Kad su shvatile da ih te haljine čine nedodirljivim i posebnim, dame su zdušno prihvatile modni diktat. Iako su udvarači znali da ne smeju da prekorače granicu lepog ponašanja i nikako da preteraju s udvaranjem, bio je pravi podvig prići nekoj mladoj ženi. Ogromna suknja ili haljina, široka blizu dva metra, zaista je predstavljala prirodnu prepreku koju, čak i neko ko je hteo, nije uspevao da savlada.
I pre 19. veka žene su nosile krinoline, ali krojači su imali teškoća da izrade čvrstu osnovu preko koje će moći da rašire nekoliko slojeva materijala. Zato se za žene pravila prigodna odeća koja je imala nekoliko podsuknji ili ukrućenih, odnosno uštirkanih žipona ili se razapinjala" na kostur od upletene konjske dlake, kosti, ponekad i od savitljivog pruća. Međutim, tek su obruči od čelika dozvolili modnim kreatorima da puste mašti na volju i ženama ponude najraskošniju odeću.
Zanimljivo je da su u početku te nove krinoline prihvatile pripadnice nižih i srednjih slojeva, ali su se toj novoj modi izvesno vreme odupirale dame iz visokog društva. Čudno kad se ima na umu koliko je teškoća predstavljalo kretati se, prevoziti, a najviše raditi tako obučen. Jer, iako su zaposlene žene birale krinoline sa znatno manjim brojem obruča i ne tako širokim pri dnu, svejedno je ta vrsta odeće znatno sputavala vlasnicu.
U nedeljnom časopisu "Panč", osnovanom 1841. godine, poznatom po britkom engleskom humoru, žene u krinolinama izvrgavane su podsmehu. U tako širokoj odeći, pre svega, nije bilo lako proći kroz vrata, bio je pravi podvig ući u prevoz i, ako se zatekne još nekoliko žena u krinolinama, mimoići se s njima, a poslovati u njima tek je bila istinska glavobolja.
Zato i jeste čudno što su najbogatije žene poslednje prihvatile tu novu modu, jer je krinolina bila kao smišljena za nekoga ko može da se posveti lenčarenju, izlascima i da oko sebe uvek ima nekoga na raspolaganju ko će priskočiti u pomoć.
Žena u krinolini morala je da pazi i na ličnu bezbednost. Bilo je istinsko umeće sesti u takvoj odeći. Bila je neophodna neka vrsta obuke i vežbe da se, u trenutku kad pripadnica nežnijeg pola poželi da se spusti na stolicu, pažljivo odigne obruče i nekako se smesti, a da joj pri tome metalni krugovi ne odlete uvis i možda je povrede.
Naravno, jednom kad su shvatile da ih te višeslojne haljine razapete na čeličnom kavezu čine nedodirljivim i posebnim, dame su zdušno prihvatile modni diktat. Bilo je to vreme velikih balova i raskošnih prijema, kada se od žene uglavnom očekivalo da bude kao neka dragocena slika. Možda to jeste prijalo udatim damama, ali šta su radile devojke? Iako su udvarači znali da ne smeju da prekorače granicu lepog ponašanja i nikako da preteraju s udvaranjem, bio je pravi podvig prići nekoj mladoj ženi. Ogromna suknja ili haljina, široka blizu dva metra, zaista je predstavljala prirodnu prepreku koju, čak i neko ko je hteo, nije uspevao da savlada.
Može samo da se zamisli kako je izgledalo kad, na primer, neki prosac dobije dozvolu da se približi mladoj dami s namerom da joj, što tiše, saopšti nežne reči. Kako to da postigne kad ga je od devojke udaljavao čelični kavez.
Žena je u krinolini bila kao na nekoj vrsti pijedestala, nedodirljiva i daleka, u pravom smislu te reči.
Osim čestih podsmevanja u humorističkim magazinima poput "Panča", krinoline su bile tema o kojoj se raspravljalo i u drugim novinama. Pobornici veće slobode za žene optuživali su modne kreatore da su ženu namerno stavili u kavez i tako joj dodatno vezali ruke. Kako bilo ko može dobro da se oseća ako nosi gomilu čelika na sebi, ma kako on bio lak, i preko toga još metre i metre materijala?
Žena u krinolini morala je da pazi i na ličnu bezbednost. Iako je ta čelična konstrukcija bila napravljena od savitljivog metala, bilo je istinsko umeće sesti u takvoj odeći. Bila je neophodna neka vrsta obuke i vežbe da se, u trenutku kad pripadnica nežnijeg pola poželi da se spusti na stolicu, pažljivo odigne obruče i nekako se smesti, a da joj pri tome metalni krugovi ne odlete uvis i možda je povrede, piše "Politikin Zabavnik".
Bilo je teško i koračati ulicom, pogotovo ako iznenada dune vetar i podigne suknju. Onda bi se ukazale noge žene, što se smatralo nedopustivim i nečuvenim. Zbog toga su one, za svaki slučaj, morale da se obezbede posebnim donjim vešom, odnosno dugačkim gaćama gumom ili trakom uvezanim oko članaka. Ako bi se već dogodilo da se ukaže ono što nije smelo da se vidi, prisutni bi ugledali komad finog i čipkom optočenog donjeg veša.
A opasnosti? I o tome se govorilo i pisalo. U pojedinim novinskim tekstovima izveštavalo se o stradanju nekih dama samo zato što su imale tu nesreću da budu u krinolinama. Mesne novine u Liverpulu 1858. godine pisale su o plemkinji Lusi Bridžmen i njenoj sestri. Kad je Lusi videla da se, od žara iz kamina, haljina njene sestre zapalila, pokušala je da joj pritekne u pomoć, ali i njena odeća je buknula. Dok su stigli vatrogasci, bilo je suviše kasno, obe su se ugušile od gustog dima.
Neke priče imale su srećan kraj. Izvesna Sara En Henli iz Bristola 1885. godine pokušala je da izvrši samoubistvo skočivši s mosta visokog sedamdeset pet metara. Krinolina joj je poslužila kao neka vrsta padobrana, te se meko spustila na vodu i preživela skok. Bez obzira na to što ova priča nije sasvim pouzdana, nastavila je da se prepričava i ostala zabeležena u povesti o krinolinama.
Krinoline s čeličnim podupiračima nosile su se nekoliko decenija i krajem 19. veka počele da gube na omiljenosti. Nova moda nalagala je novu vrstu ženske odeće: još izvesno vreme suknje i haljine podupirala je čelična konstrukcija, ali više nije imala krugove, već se pravila tako da je spreda bila ravna, a pozadi odignuta od tela, samim tim preko nje je tkanina padala tako što je stvarala široke nabore u produžetku leđa.
Zabeleženo je da je na vrhuncu popularnosti samo u fabrici u engleskom gradu Šefildu nedeljno izrađivano pola miliona čeličnih obruča.
Današnje krinoline prave se uglavnom s obručima od plastike ili nekih drugih lakih materijala sastavljenih od znatno manjeg broja krugova i manjeg obima. Svejedno, devojke koje svedoče kako su se osećale u tim haljinama za princeze tvrde da im nije baš bilo lako da se u njima kreću, smeste u automobil, još manje da igraju, posebno uz "muziku na struju". Međutim, dodaju, vredelo je.