Vlada SAD potrošiće samo ove godine više od milijardu dolara na podučavanje mladih o ishrani: na užine od sveže šargarepe i celera, reklame sa razigranim voćem i stotine sati zanimljivih predavanja o tome kako se čovek dobro oseća kada se zdravo hrani.
Vlada SAD potrošiće samo ove godine više od milijardu dolara na podučavanje mladih o ishrani: na užine od sveže šargarepe i celera, reklame sa razigranim voćem i stotine sati zanimljivih predavanja o tome kako se čovek dobro oseća kada se zdravo hrani.
U studijama naučnika koji su ispitali oko 60 takvih programa, utvrdjeno je, medjutim, da oni uglavnom nisu uspešni.
Samo četiri programa dala su rezultate u promeni načina ishrane, ili bar nagoveštaje da bi mogli da pomognu u smanjivanju epidemije gojaznosti školske dece.
"Svako ko pogleda objavljenu literaturu o ovim programima može da zaključi da oni uglavnom ne funkcionišu", kaže Tom Baranovski, profesor pedijatrije na hjustonskom Medicinskom fakultetu Bejlor.
Rezultati tih programa su, u najmanju ruku, bili razočaravajući.
Prošlogodišnji veliki državni pilot-program, tokom kojeg je školskoj deci nudjeno besplatno voće i povrće, pokazao je da su djaci manje želeli da ih jedu nego na početku programa. Kako su objasnili, nije im se svideo ukus.
U Pensilvaniji, istraživači su čak davali nagrade djacima koji su jeli voće i povrće. Taj sistem je bio uspešan dok je bilo nagrada, ali sedam meseci kasnije deca su se vratila starim navikama u ishrani:
gaziranim sokovima i pomfritu.
U istraživanjima u kojima su deca navela da su se hranila zdravije i više fizički vežbala, rezultati su pokazali da se njihova telesna težina ili nivo holesterola u krvi uglavnom nisu promenili: žele da se hrane zdravije, možda i misle da se hrane zdravije, ali to u stvari ne čine.
Prema statističkim podacima, gojaznost dece uzrasta od šest do 11 godina u SAD se povećala skoro pet puta, a dece uzrasta od dve do pet godina utrostručila od '70-ih godina prošlog veka.
Procenjuje se da medicinske posledice gojaznosti - dijabetes, visoki krvni pritisak, čak i ortopedski problemi, koštaju SAD oko 100 milijardi dolara godišnje.
Ono što utiče na decu da postanu gojazna "zaista su jake sile i teško je boriti se protiv njih samo programima koji se sprovode u školama", smatra doktor Filip Cajtler, endokrinolog iz Dečije bolnice u Denveru.
Cajtler smatra da deca mršave uglavnom onda kada porodica postane svesna važnosti zdrave ishrane i toga šta treba promeniti. To se, medjutim, ne dogadja često.
"Ako majka jede čips i beli hleb, fetus koji nosi rodiće sa takvim sklonostima u ishrani. Ako majka jede šargarepu i žitarice, dete će se roditi sa sklonošću ka takvim ukusima", kaže Robert Trevino, iz Zdravstvenog istraživačkog centra u San Antoniju u Teksasu.
Većina dece nauči do desete godine šta ima dobar, a šta loš ukus.
"Ako ne uspemo da detetu približimo zdravu hranu pre puberteta, biće veoma, veoma teško izmeniti njegov način ishrane", upozorava Trevino.
Siromašnija deca su naročito ugrožena, jer je nezdrava hrana jeftinija od zdrave i do nje se lakše dolazi. Roditelji često rade, te deca sama kupuju užinu.
Istovremeno, deca sve teže sama fizički vežbaju. Parkovi često nisu bezbedni, a bavljenje sportom je skupo.
Deca izmedju osam i 12 godina svakog dana na televiziji vide u proseku 21 reklamu za slatkiše, grickalice i brzu hranu, ili više od 7.600 godišnje, rezultati su istraživanja Fondacije Kajzer za brigu o porodici.
Nijedna od 8.854 pregledane reklame nije reklamirala sveže voće ili povrće, a na svakih 50 reklama za neku vrstu namirnica samo jedna je bila za zdravu hranu.
(Tanjug)
U studijama naučnika koji su ispitali oko 60 takvih programa, utvrdjeno je, medjutim, da oni uglavnom nisu uspešni.
Samo četiri programa dala su rezultate u promeni načina ishrane, ili bar nagoveštaje da bi mogli da pomognu u smanjivanju epidemije gojaznosti školske dece.
"Svako ko pogleda objavljenu literaturu o ovim programima može da zaključi da oni uglavnom ne funkcionišu", kaže Tom Baranovski, profesor pedijatrije na hjustonskom Medicinskom fakultetu Bejlor.
Rezultati tih programa su, u najmanju ruku, bili razočaravajući.
Prošlogodišnji veliki državni pilot-program, tokom kojeg je školskoj deci nudjeno besplatno voće i povrće, pokazao je da su djaci manje želeli da ih jedu nego na početku programa. Kako su objasnili, nije im se svideo ukus.
U Pensilvaniji, istraživači su čak davali nagrade djacima koji su jeli voće i povrće. Taj sistem je bio uspešan dok je bilo nagrada, ali sedam meseci kasnije deca su se vratila starim navikama u ishrani:
gaziranim sokovima i pomfritu.
U istraživanjima u kojima su deca navela da su se hranila zdravije i više fizički vežbala, rezultati su pokazali da se njihova telesna težina ili nivo holesterola u krvi uglavnom nisu promenili: žele da se hrane zdravije, možda i misle da se hrane zdravije, ali to u stvari ne čine.
Prema statističkim podacima, gojaznost dece uzrasta od šest do 11 godina u SAD se povećala skoro pet puta, a dece uzrasta od dve do pet godina utrostručila od '70-ih godina prošlog veka.
Procenjuje se da medicinske posledice gojaznosti - dijabetes, visoki krvni pritisak, čak i ortopedski problemi, koštaju SAD oko 100 milijardi dolara godišnje.
Ono što utiče na decu da postanu gojazna "zaista su jake sile i teško je boriti se protiv njih samo programima koji se sprovode u školama", smatra doktor Filip Cajtler, endokrinolog iz Dečije bolnice u Denveru.
Roditelji su krivi, ali i TV
Stručnjaci se slažu da iako se većina sredstava u borbi protiv gojaznosti izdvaja za školske programe, roditelji imaju veći uticaj na to šta će njihova deca jesti.Cajtler smatra da deca mršave uglavnom onda kada porodica postane svesna važnosti zdrave ishrane i toga šta treba promeniti. To se, medjutim, ne dogadja često.
"Ako majka jede čips i beli hleb, fetus koji nosi rodiće sa takvim sklonostima u ishrani. Ako majka jede šargarepu i žitarice, dete će se roditi sa sklonošću ka takvim ukusima", kaže Robert Trevino, iz Zdravstvenog istraživačkog centra u San Antoniju u Teksasu.
Većina dece nauči do desete godine šta ima dobar, a šta loš ukus.
"Ako ne uspemo da detetu približimo zdravu hranu pre puberteta, biće veoma, veoma teško izmeniti njegov način ishrane", upozorava Trevino.
Siromašnija deca su naročito ugrožena, jer je nezdrava hrana jeftinija od zdrave i do nje se lakše dolazi. Roditelji često rade, te deca sama kupuju užinu.
Istovremeno, deca sve teže sama fizički vežbaju. Parkovi često nisu bezbedni, a bavljenje sportom je skupo.
Deca izmedju osam i 12 godina svakog dana na televiziji vide u proseku 21 reklamu za slatkiše, grickalice i brzu hranu, ili više od 7.600 godišnje, rezultati su istraživanja Fondacije Kajzer za brigu o porodici.
Nijedna od 8.854 pregledane reklame nije reklamirala sveže voće ili povrće, a na svakih 50 reklama za neku vrstu namirnica samo jedna je bila za zdravu hranu.
(Tanjug)