Najslavniji i najbolji bili su i ostali kolači iz carskog grada Kjoto gde su majstori-umetnici pravili kolače za dvor i otmenu vlastelu koja je imala manire i znala šta je lepo i dobro u svemu. U to se i danas svako može uveriti ako ga put nanese u ovaj stari carski grad, poznat po eleganciji, stilu, harmoniji i saglasju života sa svojim prirodnim okruženjem.

Veliki doprinos japanskom kolačarstvu i njegovoj slavi dao je negde na prelazu 15. u 16. vek jedan mali samuraj kome je dojadilo da nosi mačeve i služi se njima u slavu svog gospodara. Jednostavno dosadilo čoveku vojevanje, okačio mačeve o zid, odsekao perčin i otišao u bonze-kaludjere da se posveti čitanju svetih budističkih spisa, meditaciji i pravljenju turšije od rotkvica, šargarepe, krastavaca, ljutih paprika i mirišljavih trava, tradicionalnom dodatku hrani svedenoj na svakodnevnu zdelu vrelog pirinča.

Pošto je takvo povrće bilo jako slano i ljuto, dosetio se da jednoličnost ishrane dopuni nečim slatkim. Počeo je od onoga što je imao pri ruci - od pirinča i slatkog sirupa od šećerne trske.

Tako je samuraj-kaludjera-kolačar uzeo i novo ime, postao je Doki-san, gospodin Doki. Ustalio se u carskom gradu Kjoto, osnovao porodicu i posvetio se pravljenju ukusnih kolača "čimaki”, koji su ga učinili poznatim i slavnim, piše "Politika".

Njegovi potomci nastavili su sa pravljenjem kolača - eno ih, kažu u Kjotu, već dvadeset i neka generacija, prave odlične "čimaki” kolače i čuvaju porodično ime Doki.

Kolače od pirinča prave danas i drugi širom Japana ali svi priznaju gospodina Dokija kao svog senseja, svog učitelja, i najbolje kolače nazivaju "doki-čimaki” i tvrde, a postoje i zapisi u starim hronikama o tome, da su se "doki-čimaki” u stara vremena nalazili na jelovniku samo japanskog cara, na radost i uživanje otmene vlastele koja je imala pristup carskoj trpezi.

(MONDO)