Iako se do danas mnoga tradicionalna simbolika nakita izgubila, neosporivo je da je kićenje bilo sastavni deo narodne nošnje mnogih naroda. Predstavljao je obeležje uzrasta, društvenog statusa, religijske pripadnosti, odraz bogatstva, pa čak i zaštitu od "zlih" sila.
Jedan od kulturološki najvažnijih ceremonija bilo je upravo venčanje, za koje se pripremao "nakit zaštite", posebno za mladu. Ovo proističe iz verovanja da se mladenci tog dana nalaze u "prelaznom momentu", pa da su tada podložniji urocima.
Kako se kitila mlada?
Na dan venčanja, mlada je na glavu stavljala tzv. nevestinsko oglavlje, koje je sutradan menjala oglavljem udate žene. U periodu nakon venčanja, žena je zadržavala nevestinsko oglavlje i nosila ga je samo na svečanosti i proslave. Sa rođenjem prvog deteta, nevestinsko oglavlje se potpuno gubilo, pa je žena od tada stalno nosila oglavlje udate žene.
Ipak, kako je upečatljiviji nakit bio prsten, veruje se da je upravo zato on najznačajniji i dan-danas. Prvi prsten bio je verenički, koji je devojka dobijala na dan prosidbe. On se, po propisima Starog zaveta, nosio na domalom prstu, jer se verovalo da iz njega jedna žila ide pravo u srce. Taj prsten kasnije je menjan venčanim, koji je zatim nošen celog života kao simbol večne ljubavi i odanosti.
Jedna od najpoznatijih vrsta prstenja bio je tzv. medenjak ili stolovat, čija je uloga bila da obezbedi plodnost u braku. Bio je veoma glomazan i izrađen livenjem bronze ili srebra. Iako je u 17. i 18. veku nošen kao oznaka vladarskog i društvenog položaja, u 19. veku važio je za skupocen venčani prsten.
Osim oglavlja i prstena, mlada je nosila i bogat nakit na vratu i grudima, poput niski od dukata i novca. U tome se ogledala ekonomska moć mladine porodice, jer je on predstavljao deo miraza koji je otac, prema mogućnostima, spremao za ćerku.
Ni nakon venčanja, nakit nije gubio na značaju
Posle svadbe, glavni nakit na glavi žene bio je girlanda. On predstavlja venac sa specifičnim naušnicama koji se nosio preko čela, a krasio je žene svih staleža, koji se prepoznavao na osnovu finoće materijala od kog je girlanda bila napravljena. Same naušnice bile su povezane filigranskom žicom i nisu bile zakačene za uvo zbog težine cele girlande, već su niskom bisera ili trakama od skupocene tkanine bile pričvšćene za ostatak venca.
Žene su nosile i masivne elipsoidne narukvice, belenzuke, čiji je srednji deo pravljen od četvorostruko uvijene žice čiji se krajevi stapaju kod kopče. One su preuzete iz vizantijske kulture, a i dan-danas možete da sretnete žene koje ih nose. Najzastupljenije su na teritoriji Bosne i Hercegovine, jer su najpoznatiji majstori upravo u Sarajevu. Najčešće se izrađuju ručno i od srebra, dok je kopča zlatna i krase je raznobojni kristali i drago kamenje.
Različite kulture diktirale su i razlike u kićenju
Prirodno, svako geografsko područje nosilo je svoja "pravila" proizvodnje i nošenja nakita.
U Panoniji, nakit je bio glomazan, čestom ukrašen raznobojnim dodacima, od belih do jarko crvenih tonova i boje zlata i srebra, a preovlađivao je nakit od staklenih perli.
Moravska, dinarska i jadranska zona odlikovana je najviše metalnim nakitom izrađenim tehnikama livenja, presovanja, iskucavanja i filigrana. Do početka 20. veka, bile su poznate radionice zlatara, u kojima se proizvodio filigranski nakit, poput onih u Pirotu, Leskovcu, Užicu i Kotoru.
Nosite li i vi nešto od starinskog nakita i dan-danas?
Vaše mišljenje nam je važno - ostavite nam komentar, nije potrebna registracija!
BONUS VIDEO:
(MONDO)