Šta stranci vole da pojedu i popiju u čuvenoj beogradskoj boemskoj četvrti, koji gosti su najgalantniji i koja pesma se najčešće naručuje, raspitali smo se kod ugostitelja i turističkih radnika.
Gotovo da nema ni jednog domaćeg ili stranog turiste koji prilikom posete glavnom gradu Srbije nije obišao Skadarsku ulicu dugačku svega 500 metara popločanu kaldrmom, u kojoj je skoro svaka kuća kafana, a opet, svaka interesantna na svoj način.
Procenjuje se da Skadarlija dnevno ima 20.000 gostiju, a u stare kafane najčešće svraćaju stranci - Slovenci, Nemci, Italijani...
Nekadašnji dom mnogih srpskih i jugoslovenskih pesnika, pisaca, slikara i glumaca, danas je mesto na kome se nalaze neki od najboljih restorana u Beogradu, poznatih po negovanju boemskih tradicija iz ranog XIX veka. Boemski pedigre opravdavaju i "Tri šešira" (prema podacima Branislava Nušića postojala je još 1864. godine), "Putujući glumac", "Šešir moj", "Dva jelena“, "Dva bela goluba", "Ima dana", "Zlatni bokal", a to ne podrazumeva jedino najbolja pića i orkestre, već i zadovoljavanje najprobranijih gurmanskih zahteva.
Gotovo da niko ne ostane ravnodušan na paprike u pavlaci, proju, gibanicu, duvan čvarke, pihtije, mešano meso, jagnjetinu ispod sača, mućkalicu, prebranac...
"Kada im se servira komplet lepinja, stranci su najčešće u čudu i pitaju se šta će sa svom tom hranom. Nisu navikli na tolike porcije, pa se zanesu i desi se da preteraju. Nije redak slučaj da i mene pitaju da podelimo hranu. Šalu na stranu, kada su u pitanju turisti iz platežno boljih zemalja oni su do te mere zadivljeni količinom onoga što im se servira u tanjiru da to može da bude prilično fascinantno kada ih gledaš", ispričao nam je Marko Savić, licencirani vodič za Beograd i Srbiju, i dodao:
"Generalno, tako je sa svim. Čini mi se da su stranci koji dođu u Beograd više oduševljeni njime, nego kada naši turisti odu u neki od većih evropskih gradova. To je verovatno zbog očekivanja".
Pojedini ugostitelji kažu nam da strani gosti retko piju žestinu, dok drugi tvrde da se oduševljavaju rakijama - šljivovicom, viljamovkom, dunjevačom... čak žele i da neku flašu ponesu kući. I sami smo imali priliku da se uverimo koliko stranci uživaju dok konzumiraju neku od domaćih rakija, a nakon toga skoro da je neizostavan komentar "huh, jako".
Za potpuni doživljaj uz obrok tu su i muzičari koji sviraju mahom starogradske pesme. Gotovo neizostavan detalj je naručivanje pesme na uvce, koje se naravno naplaćuje, ali se isplati.
(MONDO)