Nisam mogao da se ne nasmejem i prilikom izlaska iz automobila ne urliknem, urlikom čoveka koji je slobodan bar za jedan vikend.

Žena se čudila i ljutila, obazirući se na to šta će reći ljudi. Ljudi? Ma baš me briga! Nisam došao na planinu da se družim sa ljudima, već sa planinom, a ona je sigurno razumela moj pozdrav.

Sporazumno se raziđosmo do večere. Ona ode da obiđe butike i brojne kafiće, a ja se sa rancom na leđima uputih prema Torniku. Isključih mobilni telefon.

Hodao sam lagano i rasterećeno preko ogromne livade. Prođoh pored krda konja koji bezbrižno pasu kratku i čajevima prošaranu travu. Za jedan sat stigoh do Ribnice, a onda kroz borovu šumu pođoh polako uz brdo.

Miriše borovina, miriše neko ljubičasto cveće što raste iz stena pored šumskog puta, sve miriše na svežinu i čistoću.

Nailazim na potočić koji se usekao između dve padine i koji strmoglavo teče negde ispod puta, prema već udaljenom podnožju. Napravih pauzu i sedoh da se malo odmorim. Reših da ne zapalim cigaretu i ne pokvarim prelep osećaj mojim plućima.

Ponovo krenuh i stalno gledajući levo i desno, u ogromna stabla visokih i vitkih borova, jela, smrča, načičkanih kleka, divljih trešanja, koje su sve do jedne rasle pored puta, izađoh na raskrsnicu na kojoj su drvenim putokazima bili označeni neki pravci.

Pogled mi je oduzeo dah... Rukama stresoh ranac sa leđa i priđoh steni gledajući u daljinu. Nisam razmišljao o kilometrima, granicama, barijerama. Ispred mene je bila sloboda koju noćima sanjam, a danima maštam.

Stajao sam na graničniku zemlje i neba. Na nebu su se sudarali oblaci, nadjačavali jedni druge, a na padinama nepreglednih vrleti su se oslikavale njihove senke.

Nisam mogao da se nagledam ovog neverovatnog prizora. Izvadih foto aparat da uhvatim bar neke momente ove neverovatne energije koja napuni moje dotrajale baterije.

Ponovo sam zaurlikao, ali ovoga puta iz sveg glasa..
.
Sve ostalo što doživeh toga dana ostaće tajna između mene, Neba i jednog kamena.

(Danijel Radević)