Pitali smo stručnjake za prevenciju samoubistva kako prepoznati signale upozorenja kod sebe i drugih, kako razgovarati sa nekim ko misli da izlaza nema, i kako pomoći. Ovo su njihovi saveti.
Skoro svi poznajemo nekoga ko je izvršio samoubistvo. Svakodnevno citamo o ljudima koji su mislili da izlaza nema, bilo da je rec o poznatim ili nepoznatim osobama, ali i sve vecem broju dece koja oduzimaju sebi život, misleci da za njih više nema nade.
U Srbiji se cesto, nažalost, misli da je razgovor o osecanjima znak slabosti, da je aktivno bavljenje svojim mislima "sebicno", a mentalno zdravlje i samoubistvo i dalje su tabu teme.
Kako prepoznati kada je nekom bliskom toliko teško, da više ne vidi izlaz iz "crnih oblaka", i pomoci mu da ga ugleda? Ako vec dugo patimo, kako da kod sebe prepoznamo upozoravajuce signale i potražimo pomoc?
Kako da slušamo, pružimo podršku i razumevanje, olakšamo ogroman teret? I na koji nacin da pristupimo detetu koje se bori sa depresijom, ili onima koji nakon necijeg samoubistva ostaju da se pitaju – zašto?
Kako bismo dobili odgovore na sva ova pitanja, obratili smo se ljudima koji na njih odgovaraju svakog dana, Centru za prevenciju samoubistva "Srce".
Svakome se dogodilo da ga ophrvaju crne misli, šta je znak da su one otišle predaleko?
"Istraživanja pokazuju da cak 50% populacije u jednom trenutku u životu pomisli da bi bilo bolje da ne postoji. To dokazuje da misli o (bes)smislu života nisu tako retke. Ipak, njihova pojava ukazuje na veliku kolicinu patnje i nemoci koju trenutno osecamo i to je pravi trenutak da potražimo pomoc. Crne misli se mogu povuci kada se odredeni problem ili situacija reši, ali cesto se one mogu produbljivati i množiti. Ukoliko osetimo da je takvih misli više nego onih koje nam ukazuju da postoji neka lepša strana i bolja buducnost, pravo je vreme da se obratimo nekom za pomoc," navodi direktorka Centra Slavica Ranisavljev Kovacev.
Kako možemo da pokušamo da pomognemo sebi, pre nego što se obratimo trecem licu?
"Suicid dolazi kao odgovor na narušeno mentalno zdravlje, koje je jednako bitno i usko povezano sa fizickim. Ipak, usled kulture u kojoj živimo cesto je sam razgovor o tome tabu, te iz svoje okoline ne dobijamo potrebnu podršku.
Neophodno je voditi racuna o fizickom zdravlju. Podela na fizicko i mentalno zdravlje, iako je široko rasprostranjena, ipak jeste veštacka tvorevina. Izreka 'U zdravom telu, zdrav duh' najslikovitije prikazuje znacaj veze izmedu njih. Kao što telo treba zdravo hraniti, razvijati, odmarati, negovati tako i psihicki deo nas treba hraniti i razvijati.
Znacajno je imati bliske odnose sa drugim ljudima. Podržavajuci roditelji, prijatelji ili druge bliske osobe nam pružaju osecaj pripadnosti, a samo naše opažanje da postoji neko ko je tu za nas u teškim momentima, utice pozitivno na naše mentalno zdravlje. Drugi nam mogu pomoci da problem sagledamo sa razlicite tacke gledišta, ili prosto ukazati na to da nismo sami.
Razgovarati o svojim osecajima! Znacajno je da povremeno osmotrimo kako se osecamo. Razgovor o tome nije znak slabosti, niti je vodenje racuna o sebi sebicnost. Oba su znak da vodite racuna o svom mentalnom zdravlju. Sam razgovor može pomoci da se nosite sa problemom sa kojim se suocavate vec duži period.
Kada se osecamo preplavljeno, u redu je odmoriti tako što cemo raditi nešto što nam prija, ili cak ne raditi mnogo toga. Udahnite i oslušnite svoje telo.
I svakako, na kraju, potrebno je potražiti pomoc! Niko od nas nije natcovek. Svako od nas iskusi stanje anksioznosti, ili se u nekom periodu života nade u emotivnoj krizi. Ukoliko osetimo da nam je previše teško, bitno je da umemo da potražimo pomoc bliskih osoba ili strucnjaka."
Šta su signali upozorenja
Medunarodni dan prevencije samoubistva je 10. septembar. Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, samoubistvo je drugi najcešci uzrok smrti populacije izmedu 15 i 29 godina. Procenjuje se da za svako izvršeno samoubistvo, postoji još 20 pokušaja.
Veliki broj osoba koje su pokušale, ili izvršile samoubistvo, prethodno su intenzivno razmišljale o tome, planirale kako, kada i gde. Pokazivali su neke od sledecih znakova:
Promene raspoloženja i ponašanja – tuga, povucenost, osetljivost, nervoza, umor, neodlucnost, odsustvo volje, uznemirenost, hiperaktivnost, odsustvo koncentracije, nezainteresovanost za svoj izgled. Promene u spavanju, navikama u ishrani, interesovanjima…
Strah od gubitka kontrole – "poludece", povredice sebe ili druge.
Opterecenost osecanjima krivice, stida, samomržnje, stalno vracanje na dogadaj iz prošlosti koji je nemoguce ispraviti.
Nestanak nade – "nikada mi nece biti bolje", "uvek cu se ovako osecati"...
Sredivanje poslova, dugova, opraštanje od prijatelja ili rodbine, poklanjanje vrednih licnih stvari…
Suicidalni impulsi, ideje, izjave, ali i ponašanje na potencijalno opasan nacin (neoprezna, ili vožnja pod dejstvom alkohola)
Bili su, ili jesu, žrtve zlostavljanja (vršnjackog, porodicnog, fizickog ili seksualnog)
Svaka od ovih karakteristika, naravno, sama po sebi ne mora ništa da znaci, ali kombinacija više njih cesto upucuje na rizik da ce osoba izvršiti samoubistvo, objašnjavaju u Centru "Srce".
Ukoliko ste primetili da bliska osoba pati, da gubi volju za životom, ponudite joj razgovor. Pokažite da nije sama, da razumete i da je prihvatate takvu kakva jeste. Osoba koja razmišlja o samoubistvu pati, potrebna joj je iskrena podrška i razumevanje. Ako se stavite u tu poziciju, bolje cete razumeti kroz šta prolazi i pomoci cete sebi da reagujete na prirodan nacin.
"Bitno je da ne morališeš, ne sažaljevaš i ne daješ brze savete. Osoba koja razmišlja o samoubistvu je vec pokušala da pomogne sebi na razlicite nacine, ali ne uspeva. Dodatan pritisak može da je zatvori i udalji od dalje komunikacije.
Pokaži da saosecaš sa njom, pokaži toplinu i strpljenje. Nemoj se ustrucavati da postaviš pitanje o samoubistvu. Ne možeš 'usaditi nekome tu ideju u glavu', a ukoliko zaista razmišlja o samoubistvu, osetice olakšanje što sa nekim može da podeli teško breme," saveti su iz aplikacije za prevenciju koju Centar priprema.
Ako sumnjate, ili utvrdite da je neko suicidalan, važno je ispitati ima li plan samoubistva i sredstva da plan ostvari, jer to govori o visini suicidnog rizika. Ne ostavljajte ih same, sklonite sve cime mogu da se povrede, pomozite da shvate da nepodnošljivi unutrašnji doživljaj nece trajati vecno. Ne pokušavajte da ih "razveselite", niti omalovažavate problem (ma, to ce da prode, nije to tako strašno…). Nemojte davati savete ili primere iz života drugih ljudi, ili držati slovo o vrednosti života i pravu na samoubistvo. Osoba je sve to vec prošla u svojoj glavi, i ne treba joj dodatna osuda.
"Nažalost, vecini ljudi je vrlo neprijatno da razgovaraju o samoubistvu. U našoj kulturi je to tabu tema i društvo uglavnom ignoriše postojanje problema. Ali cinjenica je da na zemlji gotovo milion ljudi godišnje izvrši samoubistvo. Zato se nemoj ustrucavati i ponudi pomoc onome kome je potrebna," apeluju iz Centra.
Šta da (ne) kažete nekome ko razmišlja o samoubistvu
Ako ovo cita neko ko želi pomoc, ali možda misli da nema hrabrosti ili snage da je potraži, šta biste mu savetovali?
"Verujem da je nekada teško potražiti pomoc, posebno jer nam u borbi sa suicidnim mislima sve više ponestaje snage. Porucili bismo da je nama stalo do toga kako se neko oseca i da cemo biti strpljivi onoliko koliko je to potrebno. Takode, postoje razlicite forme obracanja – telefon, mejl, cet. Sve su anonimne i poverljive, i razgovor možete prekinuti u bilo kom trenutku. Mi pre svega nudimo sigurno mesto, na kom možete podeliti bar deo svog tereta."
Vaš Centar je u svakodnevnoj komunikaciji sa ljudima, šta su smernice koje primenjujete – šta je najvažnije u razgovoru sa nekim ko je u tom stanju?
"Najvažnija stvar, za koju se cini da je ljudi zanemaruju, je saslušati nekoga. Dopustiti osobi da kaže sve što oseca i otvoreno je pitati o samoubistvu. Mi cesto, kada cujemo da neko pati, imamo potrebu da impulsivno nademo rešenje problema, situacije, da ponudimo izlaz. To je veoma humano, ali nažalost, nije baš ucinkovito.
Saslušajte šta nekoga muci, šta im je na duši, dajte priliku da podeli teret sa nama. Na taj nacin ce bar deo crnog oblaka koji se nadvio moci da se rašcisti. Nakon toga bice lakše da se vidi još neki izlaz van suicida."
Šta, možda, nikako ne bi trebalo reci osobi, postoje li neke reci koje bi trebalo izbegavati?
"Nikako ne omaložavati ili dodatno osudivati osobu, ili njen problem. Svako od nas ima svoj skup vrednosti, verovanja i želja, koji kada je poremecen, izaziva veliki bol i nezadovoljstvo. Ne možemo o tome suditi sa strane i govoriti da li je nešto 'vredno' umiranja ili nije. Tako da, molim vas, izbegavajte recenice poput - znaš ti kako je meni bilo, znaš li u kakvim sve uslovima ljudi žive, sve ce to proci, praviš dramu ni oko cega…"
Koja su pitanja koja možemo da postavimo, a da se neko ne oseti otudenim ili posramljenim?
"Bitno je pitati osobu o mislima i emocijama koja su trenutno bolne. Najjednostavnije i iskreno 'Kako si' može mnogo toga da donese. Takode, u redu je pitati osobu da li razmišlja o samoubistvu. Ne možete nikom tu ideju utuviti u glavu, a ako razmišlja bice joj lakše jer je sa nekim razgovarala o tome. Tada možete da ponudite i da se obrati nekom strucnom, kada je vec jednom to prevalila preko usana."
Kada dete od 12 godina želi da se ubije...
Prema podacima Batuta, simptomi depresije pomeraju se ka sve mladem uzrastu, a više samoubistava dece dogodilo se za svega nekoliko meseci. Na koji nacin postupiti u komunikaciji ukoliko je u pitanju dete?
"Mi cesto podrazumevamo da je deciji svet bezbrižan i pun poleta. Ali adolescentska kriza, traumaticni dogadaji, zlostavljanje, na decu se odražavaju snažnije nego na nas koji vec imamo iskustvo prevazilaženja razlicitih problema. Komunikacija se ne razlikuje mnogo, ipak izuzetno je bitno ne omalovažavati problem koji dete ima. Vama je možda banalan, ali njemu nije ukoliko vec ima potrebu da o tome razgovara i razmišlja."
Broj ostvarenih kontakata sa Centrom (poziv, mejl, cet) se povecava. Tokom 2017, bilo ih je 4.000, a na polovini 2018. je 2.500. U Centru podvlace da se broj mejlova i cet razgovora približava broju poziva, odnosno da se komunikacija putem Interneta pokazuje sve delotvornijom u prevenciji samoubistva.
Statistika pokazuje da se suicid u vecoj meri dogada kada je prelazni period, bilo da je u pitanju vikend "na" ponedeljak, prelaz zime u prolece ili slicno. Centar prima veliki broj poziva i ne beleži takve podatke, ali je primetno da se broj poziva povecava nakon pojave u medijima, što ukazuje na to da postoje ljudi koji ne znaju da je pomoc dostupna, a kada saznaju, potraže je.
Najcešce teme razgovora su usamljenost, partnerski i porodicni problemi, problemi sa mentalnim zdravljem i egzistencijalnim pitanjima.
"U pitanju je citava lepeza problema koji se javljaju kada covek teško funkcioniše sam sa sobom, sa okolinom, i ne može da ostvari materijalnu i životnu sigurnost. Postoje i dodatni problemi ili okolnosti, kao što su zlostavljanje, bolesti zavisnosti, gubitak…"
Pozive upucuju i muškarci i žene.
"Samoubistvo ne bira, zovu pripadnici oba pola i nema odskakanja u starosnom dobu. Najstarija osoba koja je zvala imala je više od 70 godina. Najmlada je imala 12."
Šta kada se samoubistvo vec dogodilo
Ljudi koji izvrše samoubistvo za sobom ostavljaju roditelje, supružnike, decu, porodicu i prijatelje, kako možemo pomoci njima?
"Nažalost, u Srbiji se jako malo radi sa ovom populacijom. To je posebno bolna tema, jer pored svih osecanja koje prate gubitak ovi ljudi se suocavaju sa osecajem krivice, nemoci. Nakon svakog samoubistva ostaje u proseku osam osoba koje su u faktoru rizika. Cesto bliski ljudi takode ne znaju kako da reaguju pa se povlace, ostavljajuci porodicu i prijatelje samima. Neophodno je biti tu za njih, slušati ih, pokušati da razumemo sve što osecaju i svakako naglasiti da je svako odgovoran za svoj život i da mi ne možemo preuzeti odgovornost."
Kako se izboriti sa osecajem nemoci, ili mislima koje nagrizaju – "možda je trebalo nešto da uradim, možda nikada necu saznati zašto je neko to uradio"?
"Sve zavisi od slucaja do slucaja, odnosa, podrške koju osoba ima. Najbitnije je razgovarati o tome, jer samim tim se od tih misli odvajamo, posmatramo ih iz drugacijeg ugla, tražimo odgovor. Ukoliko držimo u sebi, vrtecemo se u krug ne nalazeci umirenje."
Da li Centar zovu i ljudi koji se bore sa ovim problemom?
"Da, mada je više poziva u slucajevima kada neko primeti da druga osoba pati i želi da pomogne. Posebno je teško kada su u pitanju clanovi porodice sa kojima takode treba razgovarati o tome kako su oni, i dati im podršku da izdrže zaista težak period bodreci svoje najmilije."
Postoji li organizovana/grupna podrška za ljude kojima se ubio neko blizak?
"Ne, iako ideja o tome dugo postoji. Nadamo se da ce se i ostvariti," porucuju iz Centra.
Ako neko razmišlja da postane volonter Centra, šta bi trebalo da zna?
"Mi primamo volontere koji su stari od 18 godina. Obuku i volontiranje organizujemo u Novom Sadu. To su tehnicke stvari, suštinski je bitno da je nama znacajno da to budu tople, pažljive, saosecajne osobe, koje žele da saslušaju i razumeju. Kada imate iskrenu želju da pomognete, znanje i veštine se mogu nauciti, i uspešno se uce."
Do tada, svi koji su na neki nacin pogodeni samoubistvom mogu nazvati na besplatan broj 0800 300 303, obratiti se putem ceta na stranici www.centarsrce.org ili mejl [email protected].