Kada nam je bešika puna osećamo se neprijatno i hitno želimo da je ispraznimo. Međutim, nismo uvek u situaciji da to i učinimo.

Sukob između te potrebe, koji mozak registruje kao želju za određenom akcijom, i saznanje da nam okolnosti ne idu na ruku i da ne možemo ništa da učinimo, prouzrokuje niz različitih ritmičkih pokreta.

U takvim situacijama počinjemo da igramo, cupkamo, pevušimo, zviždućemo, prebacujemo se sa noge na nogu... često i nesvesno.

Međutim, takvim ponašanjem nećemo sebi olakšati - smirenost i hladnokrvnost, bi nam zapravo pomogli da izdržimo dok ne stignemo do najbližeg toaleta.

(MONDO)