Ljudi koji moraju da donesu odluku o načinu ili prestanku lečenja terminalno obolelog člana porodice, mogu zbog toga da osećaju najčešće negativne emocionalne posledice mesecima pa i godinama kasnije, utvrdili su stručnjaci Nacionalnog instituta za zdravlje (NIH) u Americi.
U jednom trenutku većina najteže obolelih ne mogu sami da donesu odluku o svom lečenju. Tada ova odluka "pada" na najbližu rodbinu ili na lekara, koga je pacijent eventualno unapred odredio.
Na osnovu analize četrdesetak studija, stručnjaci NIH su zaključili da je donošenje odluke o vrsti tretmana, ili njegovom prestanku, umesto obolelog, za jedan broj onih koji su tu odluku doneli, predstavljalo pozitivno iskustvo, zato što su uz obolelog bili do kraja i na neki način mu pružili podršku.
Ipak, u čak dve trećine obrađenih slučajeva, takva odluka je kasnije kod onoga koji ju je doneo izazivala osećanje uznemirenosti, krivice ili sumnje da li su načinili pravi izbor.
Pokazalo se da su rođaci bili mnogo mirniji kad je pacijent unapred određivao lekara koji treba da donosi odluke u finalnom stadijumu bolesti ili kad je bar određivao na koje mere za produžavanje života pristaje, a na koje ne - na primer da li se slaže s tim da ga priključe na aparat za disanje, ukoliko postane nesposoban da diše samostalno.
Ipak samo oko 30 odsto američkih teških pacijenata ostavlja unapred instrukcije ovakve vrste, možda i zato što nisu svesni koliko tako nešto može da donese olakšanja porodici, ističe Dejvid Vendler, rukovodilac ovog istraživanja.
(Tanjug)
Na osnovu analize četrdesetak studija, stručnjaci NIH su zaključili da je donošenje odluke o vrsti tretmana, ili njegovom prestanku, umesto obolelog, za jedan broj onih koji su tu odluku doneli, predstavljalo pozitivno iskustvo, zato što su uz obolelog bili do kraja i na neki način mu pružili podršku.
Ipak, u čak dve trećine obrađenih slučajeva, takva odluka je kasnije kod onoga koji ju je doneo izazivala osećanje uznemirenosti, krivice ili sumnje da li su načinili pravi izbor.
Pokazalo se da su rođaci bili mnogo mirniji kad je pacijent unapred određivao lekara koji treba da donosi odluke u finalnom stadijumu bolesti ili kad je bar određivao na koje mere za produžavanje života pristaje, a na koje ne - na primer da li se slaže s tim da ga priključe na aparat za disanje, ukoliko postane nesposoban da diše samostalno.
Ipak samo oko 30 odsto američkih teških pacijenata ostavlja unapred instrukcije ovakve vrste, možda i zato što nisu svesni koliko tako nešto može da donese olakšanja porodici, ističe Dejvid Vendler, rukovodilac ovog istraživanja.
(Tanjug)