Nekadašnji igrač Sarajeva i "švaba", intelektualac među fudbalerima, za MONDO govorio o svemu i svačemu, nekad i sad.
Predrag Pašić je u poređenju sa igračima iz njegove generacije, s početka 80-ih godina prošlog veka, imao prefinjeniji dribling, jasniji pregled i osećaj za igru od većine, ali i ubedljivo najbolji centaršut - gađao je napadače u "trepavicu".
Za nekadašnje levo krilo Sarajeva, Štutgarta i reprezentacije Jugoslavije, kažu da je najveći intelektualac među fudbalerima, a svakako je najbolji fudbaler među intelektualcima.
Na tu konstataciju se grohotom nasmejao.
"Istina je da su mi novinari pripisivali takav epitet, ali evo i sada me boli noga, zbog dva preloma iz igračke karijere, pa se uopšte ne osećam 'intelektualno'. Ne znam, moguće je da su me tako prozvali zbog načina igre. Trudio sam se uvek da nadmudrim protivnike, a ne da ih hvatam na snagu ili brzinu. Ustvari, taj epitet sam dobio po završetku karijere, jer sam u Sarajevu otvorio galeriju slika, a ne butik ili kafanu, kao što je većina igrača radila", kroz smeh je Pašić počeo razgovor za MONDO.Za nekadašnje levo krilo Sarajeva, Štutgarta i reprezentacije Jugoslavije, kažu da je najveći intelektualac među fudbalerima, a svakako je najbolji fudbaler među intelektualcima.
Na tu konstataciju se grohotom nasmejao.
Ikona "bordo" tima, u kome je proveo 17 godina i za to vreme osvojio dve titule prvaka Jugoslavije i trofej namenjen najboljem igraču lige, sada nema nikakav odnos sa klubom, a kamoli neku udobnu funkciju u upravi.
"Radio sam jedno vreme kao trener Sarajeva, ali sam ‘nateran’ da podnesem ostavku. Klub je ustrojen, uostalom, kao i država Bosna i Hercegovina, po nacionalnom ključu. Tamo za mene više nema mesta. Kod nas selektor pionira mora biti Hrvat, omladinaca Srbin, seniora Bošnjak, ili obrnuto, a niko ne postavlja pitanje kakav je on čovek, stručnjak, da li ima fudbalski pedigre ili ne", rekao je pomalo rezignirano popularni Paja.
Neki "drugačiji ljudi" sada vode Sarajevo, a oni po njegovom mišljenju, nemaju blage veze sa stvaranjem i vođenjem velikih klubova, kakvo je Sarajevo nekad bilo.
"Tako je na teritoriji cele SFRJ, a ne samo ovde. Niko ne posvećuje pažnju radu sa mladima, što je ključ uspeha svakog kluba. Naravno, preduslov je infrastruktura i odlični treneri, koji rade sa talentovanom decom. U BiH je fudbal oduvek bio sport broj jedan, a danas je tek treći po redu, iza borilačkih veština i košarke. Pa šta još treba da se desi, da vladajuće oligarhije shvate značaj fudbala".
Zbog toga je još u ratno vreme otvorio fudbalsku školu "Bubamara", koja je iznedrila više od 30 profesionalnih fudbalera, na koje je posebno ponosan.
"Veldin Muharemović je iz naše škole otišao u belgijski Lokeren, a dogurao je i do reprezentacije BiH. Imamo takođe dvojicu 15-godišnjaka u Interu, pošto tesno sarađujemo sa milanskim klubom. U timu Sarajeva su četvorica naših klinaca, u Željezničaru petorica, a u ovim, uslovno rečeno, manjim klubovima, bezbroj".
Od svih ekipa iz "velike" Jugoslavije, izdvojio je Partizan i zagrebački Dinamo, koji su plasmanom u Ligu UEFA, ali i kontinuiranim radom u mlađim kategorijama dokazali da su veliki klubovi.
"Osim dobrih nastupa u evropskim takmičenjima poslednjih godina, iz Dinamove i Partizanove škole možete videti igrače svuda po Evropi. Što se tiče Crvene zvezde, ona je nekada stvarno bila klub svetskog renomea. Međutim, od nekadašnjeg svetskog i evropskog prvaka nije ostalo mnogo zbog poznatih problema u organizaciji. Sreo sam nedavno Zlatka Krmpotića u Budimpešti i on me je informisao o lošem stanju na 'Marakani', kao i o ovom poslednjem problemu sa Zvezdinim navijačima".
Pašić smatra da navijači nikako ne bi smeli da se upliću u rad klupskih rukovodstava, ali ističe da većina klubova na ovim prostorima ima probleme s huliganima.
"Odnos sa najvatrenijim pristalicama nije regulisan nigde u regionu, a možda i šire. Svi kubure sa huliganima i tome se mora stati na kraj. Ovde u Sarajevu, takođe, više se prostora u medijima daje nekim budalama, koje se tuku zbog klupskih boja, nego igračima, stručnjacima ili telentovanim klincima. Što je najgore, prečesto takozvani navijači imaju uticaja na čelnike klubova. To je katastrofalno i mora se odvojiti od sporta uopšte. Ne treba mnogo da mudrujemo, već da u tom slučaju primenimo engleski recept".
Voljom žreba u Nionu, Partizan je za protivnika u Ligi UEFA, između ostalih dobio i Štutgart, s kojim je Pašić osvojio titulu prvaka Nemačke.
"Ako me pitate imaju li crno-beli šanse da prođu grupu, onda je odgovor potvrdan. U tome je draž fudbala, ne pobeđuju uvek moćniji, bogatiji, da ne kažem bolji. Beograđani po meni imaju odličnu ekipu i veliku šansu da dočekaju evropsko proleće, iako imaju teške protivnike u grupi. Ako u Beogradu pobede Sampdoriju u prvom meču, uveren sam da mogu do trijumfa i na ‘Gotlib Dajmleru’ čime bi osigurali nastavak takmičenja".
Osim klupskog fudbala, Pašić prati i reprezentacije svih zemalja nastalih raspadom bivše države. Na žalost, po njegovom mišljenju situacija u BiH i Srbiji nije nimalo ružičasta zbog loše organizacije u savezima.
"Veliki sam protivnik 'troglave aždaje' koja sedi u udobnim foteljama u predsedništvu Fudbalskog saveza BiH. Bacili su prašinu u oči narodu dovođenjem Ćire Blaževića na selektorsku funkciju, koji je istina, uspeo da konsoliduje ekipu, ali problemi u organizaciji su ostali. Savez vode ljudi koji u životu nisu šutnuli loptu, što je za rubriku 'verovali ili ne'. Pokušao sam zajedno sa Mehom Kodrom, Elvirom Bolićem i ostalim istinskim ljubiteljima fudbala da nešto promenim, ali ponavljam, takvo je ustrojstvo u državi i dok je tako, sport će biti kolateralna šteta. Bez obzira šta ja mislio o Savezu, sve najbolje želim Ćiri i njegovim momcima u kvalifikacijama za Mondijal 2010. godine".
Sličnog razmišljanja je i kad je u pitanju srpski nacionalni tim.
"Koliko vidim, ista situacija je u Srbiji. Pa bivši selektor Miroslav Đukić je smenjen iako nije vodio ekipu ni na jednoj takmičarskoj utakmici, ako ne računamo Olimpijske igre. Nisam protivnik Radomira Antića ili bilo kog drugog trenera, problem je u organizaciji Saveza, rukovodstvu, a ne u selektoru. Naravno, 'orlovima' kao i Bosni, želim plasman na Svetsko prvenstvo, ali nisam baš optimista", izjavio je Pašić, uz podsećanje da je bio učesnik Mondijala 1982. godine u Španiji.
"Plavi" su tada pod selektorskom palicom Miljana Miljanića sjajno odradili kvalifikacije, ali na Svetskom prvenstvu nisu uspeli da prođu grupnu fazu.
"Nismo napravili rezultat u Španiji iz više razloga. Prvi je bio nepostojeći penal za Špance, koji je izmislio danski sudija Lund Sorensen, a zatim tu je i sumnjiva pobeda Severnih Iraca nad Špancima. Ruku na srce, nismo ni mi bili 'nevini'. Svako je vukao na svoju stranu, reprezentacija je imala četiri kapitena, pa rezultat nije mogao da dođe iako smo imali ekipu za vrh. Italija je kasnije postala šampion, a mi smo u kvalifikacionoj grupi bili ispred nje".
U tadašnjem timu, između ostalih, igrali su Vladimir Petrović Pižon, Vahid Halilhodžić, Miloš Šestić, ali kao najboljeg, Pašić je izdvojio Safeta Sušića.
"Pape je jedan, jedini neponovljivi. On je najbolji igrač Jugoslavije svih vremena. Naravno to je moj, subjektivni sud, koji baziram na činjenici da neke starije legende poput Asima Ferhatovića Haseta nisam gledao. Osim toga, s Papetom sam igrao i imao priliku da majstora vidim na delu".
Na pitanje "Jel Sarajevo, gde je nekad bilo?", Pašić uz pomalo kiselkast osmeh priznaje da jeste, ali samo u nekim krugovima starije generacije Sarajlija.
"Svaki Sarajlija će vam reći da u tom gradu, čak i kiša drugačije pada. Meni je taj grad sve dao, ali na nesreću, došla su i turobna vremena, u kojima nisam mogao da se snađem. Nije bilo lako živeti za vreme rata sa imenom Predrag, a moram priznati da to na žalost nije ni danas. Ali, iako sam mogao da odemi gde god sam hteo, Sarajevo nikad neću napustiti. Mnogi će reći da sam pogrešio, ali eto, tako je, kako je".
Iako je ostao da živi u rodnom gradu, koji je "dobio ime po Fudbalskom klubu Željezničar", kako je napisao rahmetli (pokojni) pesnik Izet Sarajlić, Paja priznaje da često posećuje i srpsku prestonicu.
"Kad god imam vremena, dođem u Beograd. Osim prijateljstava i poslovnih obaveza sa ljudima iz fudbala, u Beogradu žive moji brat i majka, pa koristim svaku priliku da ih posetim".
(Nebojša Šatara, MONDO)