Tri igrača u zatvoru, jedan "otet": KRVAVI meč od pre pola veka!

"Mislim da imamo 20 odsto šanse za uspjeh, ali to će postati mnogo teže ako izgubimo glavu. Važno je da ostanemo smireni, igramo dobro, pokušamo da pobijedimo u meču. Čak i ako ne možemo da nadoknadimo ukupni deficit, bitno je da se dobro upoznamo i nikoga ne otpustimo. Igrajte dobro, izađite i idete na pobjedu, ali ne gubite kontrolu".

Zajedno stisnut u hotelskoj sobi, njegov tim je pažljivo slušao. A onda su otišli na stadion i odigrali toliko nasilno da su trojica završila u zatvoru.

Ne može Zubeldija tvrditi da je nevin. Bio je to trener čiji su timovi uvijek bili skloni nasilju, drskosti i bezobrazluku. Vezista Huan Ramon Veron rekao je da će Estudijantes biti upoznat sa "navikama njihovih rivala, njihovim karakterima, njihovim slabostima, pa čak i njihovim" privatni životima", tako da su znali kako da ih isprovociraju. Kao i mnogi posebno uspješni timovi - mislite tiki-taka ili katenaćo koji je pokrenuo milanski Nereo Roko - njihova taktika završila je vlastitim imenom: Anti-fudbal. S njom su stigli do četiri uzastopna finala Kopa Libertadoresa, osvojivši tri, i pobijedili Mančester junajted na Interkontinentalnom kupu 1968. godine ("najprljaviji tim protiv kojeg sam igrao", rekao je tada Pedi Krerand, as "đavola").

"Nećete osvojiti Interkontinentalni kup igrajući anti-fudbal", insistirao je Zubeldija. "Ono što se dogodilo s Estudijentesom nakon 1968. godine bilo je da smo se umorili, a igrači su ostali bez izdržljivosti. Bilo je toliko druženja, cijela je ekipa stradala. Zbog toga su se igrači, jer nisu imali fizičke snage za igru, pretvorili u prljave trikove. Ono što su nazvali anti-fudbal nije bila strategija, to je bila nužnost".

Te večeri u oktobru 1969. atmosfera na "Bombonjeri" bila je toliko grozna da je Milan prekinuo sa zagrijavanjem zbog zlostavljanja s tribina. A onda je počela utakmica i nasilje. U prvom poluvremenu Pjerina Pratija, milanskog napadača, oborio je tlo Alberto Hoze Poleti, golman Estudijantesa - na sredini terena, dok je domaći izveo korner - a potom glavom izbacio Ramona Suareza iz igre.

Ubrzo nakon toga, Đani Rivera (na fotografiji), koga je Eduardo Manera uveo na teren, doveo je Milan u vođstvo, ukupno 4:0, što je još više razbjesnilo njihove protivnike. Estudijantes je preokrenuo na 2:1 nedugo zatim, nakon što je Suarez napravio još jednu "intervenciju". "Stravično je vrijeđao i pljuvao Nestora Kombina, a u nastavku i divljački udario svog protivnika po nosu", pisalo je u izvještaju "La Stampe". Kombin se zgužvao na terenu, krvav u licu i iznesen na nosilima. Pokazalo se da to nije bila njegova veče.

Nakon više divljačkih startova, ali bez novog nokauta utakmica je završila i igrači su se vratili u svoje svlačionice, usput razmjenivši još po neki bokserski udarac. Otečena lica i kuglice pamučne vune napunile su svaki nos kako bi zaustavili krvarenje.Kombin je na kraju izašao sa stadiona ali ga je na parkingu okružilo šest nepoznatih ljudi i bacilo u zeleni automobil. Milan je mislio da se bliži kraju ova krvava noć, a u stvari je tek započinjala.

Kombin je rođen u Argentini, a u lokalnim medijima predstavljen je kao izdajnik, posebno jer nije služio vojsku. Krivični sud u njegovoj rodnoj provinciji Santa Fe optužio ga je za izbjegavanje poziva 1963. godine, a bilo je mnogo nagađanja da bi mogao biti uhapšen i optužen za dezerterstvo, što je zaista brinulo mnoge fudbalere rođene u Argentini zbog čega su odbijali da se vrate u domovinu. Kombin je, međutim, služio u francuskoj vojsci i pod uslovima recipročnog sporazuma dva naroda nije imao nikakvih obaveza prema zemlji njegovog rođenja. To nije obeshrabrilo policiju u Buenos Ajresu da ga "kidnapuje".

U četvrtak ujutro italijanski novinari tražili su igrača Milana po policijskim stanicama.

U 02.00 je bio smješten u jednu, ali 45 minuta kasnije zarobljen je u drugi automobil i opet odvezen, ovaj put u vojni zatvor.

U 3.30 ujutro zvaničnici Milana konačno su se vratili u svoj hotel, gdje se jedan od njih bio udaren glavom od strane policajca.

U 4.00 ujutro Kombin je zvanično optužen za izbjegavanje poziva, a milanski funkcioneri počeli su prikupljati dokaze kako bi ga oslobodili - igrač je spakovao dokaze i pismo francuskog generalnog konzulata u Milanu.

U 10.30 umorni Kombin je smio nakratko razgovarati s novinarima ("Suarez je stalno vikao, slomit ću ti nogu" i pljuvao me u lice. Stvarno nemam pojma zašto je to radio").

U podne, nakon intervencije argentinskog predsednika Huana Karlosa Onganije,pušten je i prevezen na aerodrom da se pridruži saigračima na letu kući.

Onganija je gledao utakmicu koja je bila emitovana širom svijeta, i govorio je kasnije tog dana o "tužnom spektaklu koji je prekršio najosnovniju sportsku etiku". Na njegov zahtjev policija je izdala potjernice za Poletijem, Suarezom i Manerom, koji su na kraju dobili zatvorske kazne od 30 dana i dugotrajne zabrane igranja.

Meč je zapečatio ionako lošu reputaciju Argentine, kojoj je već doprinijelo četvrtfinale Svjetskog kupa 1966. protiv Engleske i dvije utakmice Estudijantesa protiv Junajteda. Ali istina je da je nasilje bilo globalna bolest. Glavni selektor Brazila, Žoao Saldanja, otišao je na prvi meč u Milanu, dok je bio na dužem izviđačkom putu u Evropu, gdje je vidio dosta sličnih divljaštava.

"Karate je dobar sport. Ranije sam trenirao taj sport i jako mi se sviđa. Ali to se ne bi trebalo trenirati u fudbalskim kopačkama", rekao je Saldanja. "U utakmicama Rumunija - Portugal i Jugoslavija - Belgija udaranje je počelo u tunelu i postajalo je sve gore i gore... Zašto igrati kada to više nije fudbal, kad su pravila bačena u kantu za smeće i važe pravila džungle?"

Ipak, Argentina je bila posebno vješta u ovom hibridu fudbala/karatea - a najgore je tek trebalo da dođe. Nekih 18 mjeseci nakon utakmice u Milanu, Boka Juniors je igrala protiv peruanskog Kristala u Kopa Libertadoresu. Dvije minute poslije kraja izbila je tuča koja je dovela do slomjene lobanje, nosa, igrač je tukao drugog korner zastavicom, majka jednog Peruanaca umrla je od srčanog udara dok je gledala kako joj tuku sina na televiziji, 19 crvenih kartona…

Moguće da su se u Milanu, kad se sve uzme u obzir, osjećali da su zapravo dobro i prošli, zaključio je ugledni engleski list.