„Pack your bags and leave tonight“, hit grupe Wham odzvanja mi u ušima posle brodoloma protiv Argentine.

„Gaučosi“ slave, i to bučno, sa stilom, čuje se pesma i udaranje u bubnjeve. Na drugoj strani, Srbi tuguju ali dostojanstveno. Ima čak i onih koji su spremni na šalu – neki naši zemljaci pokušali su na stanici u Gelzenkirhenu da iskamče popust za vozne karte, pošto su plavi doživeli katastrofu

Ovo je bila grupa smrti, a pogotovo za nas. Osećam se kao pokisao, da ne kažem nešto drugo. Teško je bilo gledati mučenje, malo ko se nadao da možemo da uzmemo bod Argentincima, ali niko ni u najludjim snovima nije mogao da zamisli ovakav debakl

Inače, ceo dan mi je kreneo naopako. Iz Minhena sam krenuo u 3:16 i cele noći nisam oka sklopio. Razlog nije bila nervoza zbog utakmice, već jedan blesavi Libijac iz Bengazija u argentinskom dresu.

U 3:20 otvaraju se vrata vagona i dva policajca dovode, mog novog prijatelja, Asama. On je u pušio u nepušačkom vagonu, pa je kondukterka zvala policajce koji su ga dopratili do pušačkog dela.

U vagonu smo do tog trenutka sedeli dva Japanca i ja, a kada me je ugledao, od pedeset slobodnih sedišta odabrao je baš da sedne do mene. Započinje priču, ali s obzirom na to da od engleskih reči zna samo Studio (Stadion) i Yes my friend i Good, celu noć smo igrali pantomime.

U jednom trenutku u naš vagon su ušli kondukteri, a Asam, naravno nije imao kartu. Nadležni su mu napisali kartu u jednom pravcu koja košta 125 evra. Tu se moj novi drug uhvatio za glavu i počeo da pokazuje kartu kojom je došao od Rima do Minhena i cena je 130 evra. Čak je izvadio i geografsku kartu i prstima premeravao rastojanje najpre od Rima do Minhena, a potom od Minhena do Gelzenkirhena, nakon čega je tražio jeftiniju kartu.

Ipak, na kraju je morao da se „otvori“ i kupio je kartu, ali je sve vreme vikao uuuuuuu, stavljajući mi do znanja šta misli o njenoj ceni. Kada je završio sa kuknjavom, pokazao mi je kameru, koju nije smeo da unese na utakmicu Tunis – Saudijska Arabija. Na kraju me je bezuspešno ubedjivao da cigarete ne mogu da se unesu na stadion, ali on je i za to pronašao rešenje! Gurnuće paklu u čarapu i tako je prošvercovati na stadio, za koji je imao mesto u trečem redu, praktično pored terena!

Domaći navijači uz Argentince

Polako stižemo u Esen, gde presedamo na voz za Gelzenkirhen. Kada smo stigli na krajnje odredište, pomislio sam da ću ga se otarasiti, ali ne lezi vraže! Izadjem iz vagona i krenem ka gradu, kada me neko povuče za rukav i vikne „coffee“! Kakva kafa čoveče, pomislih, imam posla, moram da radim!

Kada sam nekako uspeo da ga se oslobodim, krećem u šetnju gradom. Atmosfera je mnogo mirnija nego u Lajpcigu, kada smo igrali sa Holandjanima i kada je bilo kao u „košnici“. Čini mi se da ima više naših navijača, ali svi se mirno pripremaju za utakmicu.

Umalo da zaksnim na utakmicu, pošto se stadion nalazi van grada, a bila je neverovatna gužva u saobraćaju. Na Šalke Areni me je sačekalo iznenadjenje, jer su Argentinci imali neočekivanu podršku u vidu domaćih navijača, koji su odlučili da navijaju za „gaučose“. Za razliku od Lajpciga, gde su suprotni navijački tabori bili podeljeni po sektorima, ovde su svi bili raštrkani.

Pet minuta huk, a posle pozorište

Navijali smo sjajno, ali samo pet minuta, dok nas Rodrigez nije utišao. Posle tog šoka, meč smo posmatrali u pozorišnoj atmosferi, uz sporadične pokušaje skandiranja.

Sa druge strane, Argentinci su imali mnogo razloga za slavlje i odlično su bodrili svoj tim, ali, iz neobjašnjivih razloga, to su radili samo na mahove.

Razočaranje medju pristalicama plavih bilo je veliko, što najbolje pokazuje činjenica da je nekolicina navijača SCG napustila stadion već na poluvremenu.

Nakon meča sve nade srpskih navijača bile su usmerene ka Didijeu Drogbi i Veliboru Džarovskom. Za prvog su očekivali da postigne nekoliko pogodaka protiv Holandije i tako nas ostavi u teoretskoj trci za plasman u osminu finala, dok je drugi mag za nameštanje utakmica. Ko zna, ako je uspeo da namesti toliko mečeva i izbora za mis, možda bi u poslednjem kolu mogao da baci malo svoje magije i pogura plave tamo gde im, po svemu pokazanom, nikako nije mesto.

Umesto zaključka najbolje je da vam prenesem utiske jednog Danila iz Njujorka, koji je prešao Atlantik kako bi gledao plave, a sada želi da proda kartu za meč sa Obalom Slonovače.

Kaže da će plavi kod njega šansu za popravni imati tek za četiri godine na sledećem Mundijalu, ukoliko se uopšte kvalifikuju.

Nažalost, Danilo nije jedini...

Vaš Jovan