Fudbaler Intera ostavio otvorenom mogućnost da se vrati u reprezentaciju Srbije. Povreda ga je bila potpuno deprimirala, želeo da ostavi fudbal. Za sadašnju generaciju reprezentacije kaže da je "suvo zlato". Igranje u Zvezdi - "nije realno". "Sa Murinjom sam prijateljem, čujemo se, zove me 'cigane'".
Ali, odlučio je da se ne predaje, jer on nije takav.
"Rafael Nadal je jednom rekao da je najsrećniji kad igra tenis. Tako sam i ja najsrećniji kad igram fudbal. Svašta mi je prolazilo kroz glavu tih devet meseci, vreme kao trudnoća... Bio sam blizu da odustanem, ali, hvala bogu, nisam. Dao bih povredi i operaciji pobedu, ali to ne bih bio ja. Hteo sam što pre da se vratim, da odigram bar još jednu utakmicu. Bilo je kao ono u pesmi Ace Lukasa 'nešto protiv bolova'. Doktore, daj nešto, samo da igram. Nisam hteo da se predajem, već da kraj bude onda kad ja kažem, a ne povreda. Treba igrati dok se lopta ne izduva!", ispričao je Stanković u druženju sa novinarima beogradskih redakcija.
Odbijao je da priča za medije u prethodnih devet meseci. Ne zato što nije otvoren prema sredstvima informisanja, već zato što nije imao šta da kaže. Sada kada se vratio odlučio je da okupi predstavnike medija i da odgovori na svako pitanje.
Samo on zna kroz kakvu je torturu prolazio i šta mu se vrzmalo po glavi. Kada je ponovo istrčao na teren stadiona "Đuzepe Meaca", a protiv Kjeva 10. februara je odigrao poslednjih 15-ak minuta, nije bilo srećnijeg od njega.
"Delovao mi je kao da sam opet debitovao za Inter ili onda kad sam prvi put igrao za Zvezdu. Nisam mogao da spavam do pet ujutru od uzbuđenja. Navijači su me dočekali ovacijama i svi su ustali kada sam ulazio u igru. Predivan osećaj", priseća se Stanković svog povratka na radno mesto.
Ponovio je da sebe vidi u Interu do kraja karijere. Sada ima 34 godine, a ugovor sa Interom još godinu i po dana.
"Videćemo. Ako ja ne budem zadovoljan, ako ne budem na nivou, pružiću ruku Moratiju i zahvaliti mu se na svemu. Ali, verujem da mogu još da igram onako kako umem. Možda ne svih 60 utakmica u sledećih godinu dana, ali 30-ak sigurno. Ono što je dobro jeste što sam 'sačuvao' mišiće", rekao je popularni "Deki".
Njegov odgovor bi mogao da se svede u jednu rečenicu: da, moguće je, ali samo ako bude bio potpuno spreman i ako bude mogao da da doprinos. U protivnom...
"Siniša (Mihajlović) me je svojim izjavama priterao uza zid", rekao je Stanković uz osmeh i nastavio: "Koliko volim i poštujem Srbiju ne bih mogao da kažem ne. Ali, rekao sam i Mihi, odnosno selektoru: pre svega, ja moram da budem zadovoljan svojom kondicijom, spremom, da počnem da igram, pa tek onda ako se svidim selektoru onda može. Ime i prezime ne igra. Hvala selektoru na ukazanom poverenju, na želji da me vidi na Maksimiru protiv Hrvatske (22. marta), ali ja prvo moram da počnem da igram utakmice u kontinuitetu, da igram svih 90 minuta. Samo od toga zavisi da li ću se, uslovno rečeno, 'vratiti', jer ja, zapravo nikad nisam ni odlazio", kaže Stanković.
U dahu je nastavio:
"Ako se budem vratio to neće biti ni zbog trake, ni zbog broja nastupa, ne! To će biti samo zbog dresa, grba, zbog tima, Srbije, zbog Mihe i zbog sebe. I da se razumemo - ne plašim se da istrčim na Maksimir, ne dolazim ništa loše da uradim, već samo da igram fudbal i pokušam da dam doprinos. Ako budem mogao, ako budem zadovoljan kondicijom i igrom - Srbiji ne mogu da kažem ne!".
Prisetio se sada već davne 1999. godine i one čuvene utakmice Hrvatske i tadašnje SR Jugoslavije u Zagrebu, prve posle ratnih užasa.
"Bilo je pakleno, stvarno. Bio je takav pritisak, osećalo se u vazduhu. Kad su oni dali gol, maltene smo se i mi radovali, jer smo svi bili u fazonu: 'e, dobro, sad možemo da počnemo da igramo'. Ne verujem da će sada biti takav pritisak, prošlo je mnogo godina. Tenzije će biti, ali ne onakve", smatra on.
Hrvatski mediji takođe se bave eventualnim povratkom Stankovića u reprezentaciju Srbije. Da li je to možda njihov strah od iskusnog, prekaljenog igrača?
"Ne verujem da me se plaše, možda imaju neki respekt prema meni, mojoj karijeri. A možda im moj povratak donese dodatnu napaljenost. Znate, pričao sam sa ozbiljnim, vrhunskim sportistima, osvajačima olimpijskih medalja, mojim prijateljima. Njih bar 80 odsto, možda i više mi je reklo da ne budem lud i da se ne vraćam. Jer, tim Srbije može da pobedi ili izgubi i bez mene. Najviše ću, smatraju oni, da izgubim ja. Ja sam svestan toga, ali nekad u životu mora da se preuzme taj rizik. Strah me nije, to je sigurno", kaže Stanković.
Još malo o 1999. godini...
"Tada sam bio klinac. Moje je bilo samo da trčim i da ne razmišljam, a majstori fudbala - Savo, Deki (Savićević), Mijat, Miha su mi rekli: 'Igraj, lopta će ti sama doći'. Tako je i bilo. Nisam imao onaj 'ranac' na leđima. Sada bi blo drugačije. Imam 34 godine i sigurno je da bih uneo malo mirnoće, iskustva... Ali, mogu i ja da pogrešim, da se i meni odbije lopta od noge... Čudne su to utakmice. Igraš ih nijednom u životu, jednom ili...", zastao je potom Stanković i nasmejao se: "Ili dvaput!".
Ako bi se vratio, tada bi on bio u ulozi u onoj u kojoj su, kada je on ulazio u nacionalni tim, bili Mihajlović, Mijatović, Savićević, Bata Mirković... Dakle, on bi sad bio "tata" mlađima. Pa, od Lazara Markovića je stariji 16 godina!
"Ja sam njih tada gledao kao bogove. Obožavao sam da ih slušam, da upijam njihove fore, da ih slušam, samo da budem sa njima i sa svima njima sam ostao prijatelj", kaže Stanković.
A kakvo mišljenje ima o sadašnjoj generaciji reprezentacije Srbije?
"Ekipa je suvo zlato! Bilo je utakmica koje su odigrali bez pritiska u kojima su pokazali sav potencijal i zdrav kvalitet. Jedino što mi se nije dopalo bila je ona utakmica u Skoplju, ali naiđe takav dan, pogotovo posle utakmice sa Belgijom gde smo mogli mi da vodimo bar 2:0 u prvom poluvremenu. Ono što je kod nas problem jeste to što javnost nema strpljenja. Nemamo vremena ni za šta. Sve mora odmah, sutra najkasnije. Kad bismo dali bar malo vremena toj ekipi da udahne...Nemojmo da plašimo tu novu generaciju, da im se ne dolazi ili da dolaze u reprezentaciju sa strahovima", apelovao je Stanković na fudbalsku javnost u Srbiji.
Osim njegovog povratka, aktuelizovana je i priča oko povratka Nemanje Vidića u nacionalni tim. Stanković kaže da o tome ništa ne zna, jer se nije čuo sa Vidićem.
"On je najbolji defanzivni igrač na svetu u poslednjih deset godina i svakako je da bismo sa njim bili jači bar 80 odsto. Ali, ne znam šta on misli o toj ideji, nisam se čuo sa njim".
O reprezentaciji Hrvatske...
"Ozbiljna ekipa, ozbiljna. Prednost im je u tome što imaju taj pobednički mentalitet, pobeđuju i kad ne igraju nešto specijalno, a jedna pobeda 'vuče' drugu, donosi ti samopouzdanje, raspoloženje...
Da li bi sada potpisao rezultat 2:2, kao što je bilo "onomad" u Zagrebu?
"Da je prva utakmica u kvalifikacijama možda bih i potpisao taj rezultat, što ne znači, naravno da bih se predao unapred. Ali, nerešeno nama ne odgovara", kaže on.
Otvorio je Stanković i temu aplaudiranja tuđoj himni. U ovom slučaju hrvatskoj. To je jedna od novina koje je selektor Siniša Mihajlović uveo po dolasku u nacionalni tim. Pevanje svoje i tapšanje tuđoj himni.
"Hahaha, ma našu znam odavno, ali moram da kažem da sam razmišljao o ovom drugom i iskren da budem, ne znam da li bih aplaudirao hrvatskoj himni".
Jedno od logičnih pitanja za Stankovića bilo je i u vezi sa Crvenom zvezdom. S obzirom na to da je ponovio da bi karijeru voleo da završi u Interu, da li to znači i da nema ništa od povratka u Zvezdu, odnosno da u svom klubu stavi tačku na bogatu karijeru?
"Zvezda je uvek tu, ja sam dete Zvezde i uvek ću biti. Ali, ne razmišljam o onome što nije realno. Kad završim ugovor sa Interom imaću 35, 36 godina, a šta bih onda ja tada mogao da joj pružim? Nije realno da se vratim u tim godinama. Zvezda je institucija i sa njom ne možeš da se igraš. Zvezdi su potrebni ratnici, oni koji oru teren. Moguće je da u Zvezdinom dresu odigram jednu utakmicu, onu revijalnu, oproštajnu. Svašta bih dao za to", rekao je Stanković.
Ali, ako je isključio mogućnost da se vrati kao igrač, nije isključio i opciju da se možda vrati u drugačijoj ulozi.
"Verujem da će se posle igračke karijere naći neki novi izazov predamnom u vezi sa fudbalom. Da li ću biti trener, direktor, predsednik, možda, ne znam, ali znam da će se pojaviti nešto što će mi probuditi istu onu strast koju osećam dok igram fudbal".
Osim Zvezde, u njegovom srcu je bio i ostaće Inter. Nema reči zahvalnosti za sve u klubu koji su ga podržavali dokse oporavljao od povrede, dok je prolazio kroz težak period. Zato i ima želju da u dresu Intera okonča karijeru.
Raznorazni treneri su prolazili kroz Inter u njegovo vreme, a novinare je zanimalo u kakvom je odnosu sa Žozeom Murinjom, za koga se pisalo da je želeo da se "otarasi" Stankovića.
"Kada je došao sreli smo se i rekao mi je da sve ono što se piše nije izašlo iz njegovih usta. Rekao mi je da ako dođe Frenk Lampard onda za mene neće biti mesta, ali da ne veruje da će Lampard doći u Inter. Rekao mi je i da ne vidi razloga da ne budemo prijatelji, jer je ostao prijatelj i sa Drogbom, Lampardom... I eto, sada smo prijatelji, čujemo se na svakih 15-ak dana. Dok sam bio povređen, zvao me je i pitao me je: 'Cigane (tako me zove), kad se vraćaš na teren? Nedostaješ'", ispričao je Dejan Stanković.
(Predrag Vujić, MONDO - foto: MN Press)