Reporter MONDA ušunjao se među 5.000 "kockastih" navijača na otvorenom treningu reprezentacije Hrvatske i donekle bio iznenađen atmosferom, dijametralno suprotnom onoj kakva će biti na "Maksimiru".
Tamo!
U simpatičnom Sportskom centru NK Zagreb kraj Reke Save, sasvim providno nazvanim "Zagrebello", valjda jer je i "pesnicima" kao i beogradskim crno-belima za "Zemunelo" inspiracija bio kultni trening centar Milana, "Milanello".
Rešio sam da se ne najavim Hrvatskom nogometnom savezu, da ne tražim nikakvu akreditaciju, da ne pitam nijednog kolegu iz Hrvatske da idem s njim, već da se pojavim inkognito, pa šta bude. Da sam ušao u "Upravnu zgradu", imao bih verovatno identične fotke i izveštaje kao i "Tportal", "Jutarnji", "Večernji", "Gol", "Index", itd.
Hteo sam da odem do tamo i malo se prošetam, "pustim uvo" i čujem kako ljudi pričaju, u kakvom raspoloženju dočekuju "utakmicu godine" u petak u 18 na "Maksimiru", gde su se u isto vreme naši "orlovi" pripremali za prvi i jedini trening u Hrvatskoj. Hteo sam da izbliza, iz prvog reda, vidim kakav odnos imaju "vatreni" i njihovi navijači i...
...imao sam šta da vidim!
Jedan običan trening.
Ili možda nije bio sasvim običan?
Bio je to poslednji trening "vatrenih" pred meč sa "orlovima" i da to ovde ljudima mnogo znači mogao sam da se uverim čim sam izašao iz taksija i platio račun od 35 kuna, što je oko 530 dinara. Usput, taksi, hrana i piće osetno su jevtiniji u Zagrebu nego u Beogradu. Baš obrnuto srazmerno platama, iako Zagrepčani kukaju na iste.
Da neću videti ni M od Modrića i Mandžukića shvatio sam još na parkingu - red! Kao da se igra utakmica. Glavni teren "Zagrebella" bio je okružen prstenom ljudi, koji je činilo pet do šest redova znatiželjnih navijača. Najviše sreće, osim onih koji su došli sat vremena pre treninga pa su uspeli da se domognu glavne tribine, imala su dečica koju su očevi držali na ramenima.
Ona su i videla nešto od treninga koji je držao Igor Štimac. Ja sam mogao samo da ga čujem. Dok sam ćutao naravno, jer sam znao da po izgledu niko ne može da "provali" da nisam "njihov". Ne kažem da bi mi neko nešto loše uradio, naprotiv, ali nisam želeo da okušavam sreću i zapitkujem šta, kako, gde i zašto na čistom beogradskom naglasku.
Tiho sam uslikao par fotki dižući aparat najviše što sam mogao sa svojih skromnih 179 centimetara i koliko sam uspeo da vam približim atmosferu, procenite sami.
Tek kad sam video koliko me tela deli od prvog reda shvatio sam da sam možda pogrešio što se nisam akreditovao i tako ušao u ložu ili gde već. Tada je već bilo kasno. Nije mi pomoglo ni pokazivanje pasoša uz pokušaj "puppy face-a" - redari su me slali od jednog do drugog ulaza i nazad i opet i još jednom i to me je neodoljivo podsetilo na nas, Srbe, Beograđane.
"Ćuj, stari, vjerujem ti da bi ti slikao, ali ne mogu te pustit, kužiš? Šef mi je reko da niko ne smije uć... Vidi probaj tamo".
Čuo sam ovo bar 12 puta za 12 minuta i tada sam shvatio da već polako gubim vreme, dok je Štimac vikao: "Jako! Bravo! Hajde, dodaj..."
Rešio sam da stanem sa strane i budem neprimetan, ne bih li dočekao neko neočekivano ponašanje publike, dok sam sam sebe pitao: "A, šta je očekivano?"
Nisam znao šta da očekujem, nikada nisam bio u ovakvoj situaciji. Znam samo da od vređanja Srba nije bilo ničega, da je publika aplaudirala na svaki lep potez "vatrenih", da se čuo i poneki uzdah kada bi neko bio blizu da postigne gol u, pretpostavljam, igri na dva gola. Čuo bi se poneki usamljeni usklik ohrabrenja, ali čak nije otpevana nijedna navijačka pesma.
Atmosfera je bila baš pozorišna, prijatna i kako je vreme prolazilo kod mene je nestala i poslednja naznaka neprijatnosti. Ljudi su pili pivo u svojim kockastim dresovima, sa kockastim kapama, čak su i plastične čaše za pivo bile kockaste. Mislim, nisu bile kockastog oblika, nego su imale to neizostavno obeležje hrvatske države, od kojeg ne možete pobeći nigde.
Baš nigde.
Eto, možda sam vas iznenadio - nije bilo ničeg (ne)očekivanog na otvorenom treningu "vatrenih", koji je pratilo preko 5.000 ljudi! Toliko nekad dođe na utakmicu naše reprezentacije kad je hladno ili kad protivnik nije iz vrha svetskog fudbala. To me je malo rastužilo i ne mogu da kažem da sam bio ljubomoran, samo sam se zapitao zbog čega nije tako kod nas...
Atmosfera u četvrtak bila je mirna, baš onakva kakva neće biti u petak u 18 časova, kada na terenu budu i oni drugi, oni naši, oni ne baš omiljeni ovde. Zatišje pred buru...
...jedva čekam da počne!
(Reporter MONDA iz Zagreba Nikola Janković, foto: MONDO)