Regionalna liga sastavljena od timova iz bivše Jugoslavije postoji u košarci, rukometu i vaterpolu, ali ne i u fudbalu.

Mnogi smatraju da je za takvo takmičenje u najpopularnijem sportu još rano zbog velikih tenzija među navijačima. Prvenstveno Crvene zvezde, Partizana, Dinamo Zagreba i Hajduk Splita.

Zanimljivo je, međutim, da upravo srpski i hrvatski klubovi već dugo igraju jedni protiv drugih i to bez ikakvih problema.

"Čak sa nekim hrvatskim klubovima imamo bolje odnose nego sa srpskim", kaže za MONDO Brane Mirković, predsednik FK Bršadin, kluba koji se takmiči u Drugoj županijskoj ligi zajedno sa još pet srpskih i šest hrvatskih timova.

GalerijaFK Bršadin

Bršadin je selo u blizini Vukovara, lokalni fudbalski klub osnovan je davne 1932. godine pod imenom BSK (Bršadinski sportski klub), a od 1950. nosi današnji naziv - FK Bršadin. Kroz istoriju se takmičio u nižim ligama, što je i danas slučaj.

"Ne vredi biti prvi na tabeli kada nemaš finansije za viši rang. Nije nam bitna titula, nego da pobedimo Trpinju i Bobotu", u šali kaže jedan od momaka zaduženih za funkcionisanje kluba.

Dueli sa pomenuta dva kluba iz obližnjih sela su derbi mečevi, koji privlače i više publike na igralište odlično prekriveno travom, ali upropašćeno u vreme rata jer su na njemu stajali tenkovi.

"Na našu 'Grbavicu' svaku utakmicu dođe oko 50 navijača, koji nas prate i u gostima. Verovatno smo najsiromašniji klub u ligi, ali i najzdraviji. Kada izgubimo utakmicu nema kritikovanja i 'prozivki' kao u nekim drugim mestima, već se okupimo i uz čaj, neko i pivo ili rakiju, analiziramo gde smo grešili", objašnjava jedan od starijih igrača u timu sa osmehom na licu moleći nas da ne navodimo njegovo ime zbog ove opaske o piću.

Iako je na prvom treningu posle zimske pauze vladala odlična atmosfera, u klubu su prisutni i problemi.

"Trenutno imamo 16-17 igrača u seniorskom timu, zatim pionire i čak tri sekcije veterana. Pitanje je, međutim, šta će biti za koju godinu. Evo, ove sezone nismo mogli da prijavimo juniore, jer se skupilo samo devet igrača. Srpska deca sve više odlaze iz Hrvatske u Englesku, Irsku, Norvešku...", požalio se Mirković i objasnio nam na koji način klub opstaje.

"Od opštine dobijamo oko 5.000 evra godišnje, a za ostalo se sami snalazimo. Na klupsku slavu – "Svetog Savu", organizujemo donatorsku večeru, organizujemo i turnire u malom fudbalu, fišijadu, a povremeno nam i neko od onih koji su otišli iz Bršadina u inostranstvo pošalje opremu ili nešto novca... To što imamo, imamo. Najbitnije je da ne dugujemo ikome, ni igračima, ni za račune", konstatovao je predsednik kluba.

MONDO je u Bršadin došao na poziv njihovog bivšeg igrača, Gorana Šekuljice, koji danas igra u četvrtom rangu hrvatskog fudbala, a imao je potencijal za mnogo veće domete.

"Igrao sam u mlađim kategorijama za Vuteks i stvarno smo 'gazili' sve redom... Igrao sam i protiv Marija Mandžukića i Domagoja Vide", priseća se Goran, a jedan od njegovih prijatelja dobacuje mu da opiše kako je Vidi proturio loptu kroz noge u jednoj utakmici.

Samo se, ipak, skromno nasmejao i nastavio:

"Mnogo je teže kada si Srbin u hrvatskom klubu, nego Hrvat u srpskom. Na primer, u jednom klubu nisam igrao kada smo bili domaćini, već samo u gostima. Još kao srednjoškolca etiketirali su me kao problem, pa sam više puta pominjan u hrvatskim novinama i na televiziji zbog nekih gluposti koje nemaju veze sa fudbalom. Kada sam shvatio da neću moći mnogo da napredujem, okrenuo sam se drugim stvarima... Ko zna šta bi bilo da sam rođen negde drugde", zapitao se Goran.

Ko zna i šta bi bilo da Goran i njegova porodica nisu imali jaku volju i veru, kada su tokom rata ovaj momak, njegov otac i deda, ranjeni gelerom u svom dvorištu. Sa tri godine, Goran je ponovo morao da uči da hoda...