Priča o Slobodi: Tuzla je još "crvena"

Ekipa iz "grada soli" ove sezone igra možda i najlepši fudbal pod trenerskom palicom Husrefa Musemića, koji je uz predsednika Azmira Husića svakako i najzaslužniji za preporod Slobode.

A ne baš tako davno, Sloboda je igrala u Prvoj ligi Federacije Bosne i Hercegovine i živela samo u sećanjima nešto starijih Tuzlaka, koji su uz kafu i jutarnje novine podsećali na "slavne dane".

A njih nije da nije bilo, na "Tušnju" su se dočekivale ekipe poput španskog Las Palmasa, belgijskog Lirsa, islandskog Akurejrija, a sve su prilike da će crno-crveni ponovo nastupati u nekom od evropskih takmičenja.

Na još pet utakmica do kraja sezone u Premijer ligi BiH, zbog šokantnog poraza od Širokog Brijega (0:3) zaostaju tri boda za liderom mostarskim Zrinjskim, a jednom nogom su zakoračili u finale Kupa BiH pobedom nad Željezničarom na "Grbavici" (2:1).

U igri je dakle, "dupla kruna", koju Tuzlaci nisu nikad lovili otkako su osnovani 1919. godine kada je formiran radnički klub "Gorki" po slavnom ruskom piscu Maksimu Gorkom.

Tom "gorkom" imenu "kumovao" je jedan od osnivača, narodni heroj Mitar Trifunović - Učo, ubijen 1942. godine u Jasenovcu.

Ko su tvorci evropske Slobode, kako je počela "renesansa" tuzlanskog kluba, da li je Tuzla podlegla nacionalizmu kao i većina gradova u BiH, MONDO je razgovarao sa novinarima iz Tuzle Edinom Skokićem iz "Dnevnog avaza" i Miroslavom Petrovićem iz "Sportskih novosti", višedecenijskim zaljubljenicima u Slobodu.

Skokić je najpre napomenuo da je od osamostaljenja BiH, Sloboda dva puta bila blizu osvajanja titule šampiona.

"Prva je bila u prvom prvenstvu nakon rata u BiH 1996. godine i tu bitku je Sloboda izgubila u pretposlednjem kolu na svom stadionu od Čelika. Zeničani su slavili 4:1 i tom pobedom pretekli Slobodu, koja je celo prvenstvo bila prvoplasirana. Druga prilika za titulu je propuštena za 'zelenim stolom'. Bila je to godina pred zajedničku ligu sa klubovima iz Hercegovine. Sloboda je izborila plasman u plej-of, po mnogima imala najbolji tim predvođen trenerom Mustafom Hukićem, ali se završnica prvenstva nikada nije odigrala, jer je Sloboda, kao i Željezničar, Sarajevo, Čelik..., odbila da igra završnicu zato što se Veležu nije omogućio povratak na stadion 'Pod Bijelim brijegom'", počeo je Skokić priču o Slobodi.

Dodao je i da ovo nije prva bitka Slobode za plasman u evropska takmičenja.

"Sloboda je u dva navrata igrala Intertoto kup, oba puta prošla prvo kolo, dok je 2009. godine izborila plasman u Kupu UEFA, ali nije igrala zbog proceduralnih problema. Tuzlaci su tužili tada FS BiH, dobili tužbu, odštetu, ali je za igranje u Evropi bilo kasno, te je to ostao nedosanjani san".

S obzirom da je ove godine međunarodno takmičenje nadohvat ruke, logičnim se nametnulo pitanje o stadionu "Tušanj", koji ne ispunjava stroge uslove UEFA.

"U poređenju sa tadašnjom infrastrukturom, 'Tušanj' je sada mnogo modernije zdanje, ali, ipak, još  daleko od evropskih standarda. Izgrađena je moderna severna tribina, ali zapadna strana stadiona, ili gradnja istočne tribine, neophodan su preduslov za igranje evropskih utakmica".

"Sećam se, naravno, utakmica Intertoto kupa kada je Sloboda 2004. i 2005. godine dočekivala na svom stadionu islandski Akurejri i belgijski Lirs. Bio je to praznik fudbala, oko 12.000 gledalaca na stadionu... U ovakvom ambijentu, u euforičnom stanju kakvo vlada Tuzlom, teško je i zamisliti kakav bi ugođaj bio na utakmicama pretkola Lige šampiona ili Lige Evrope ako bi se one igrale na 'Tušnju'. Ostaje nada da će stadion 'Tušanj' biti izgrađen, da će se stvoriti uslovi za igranje evropskih utakmica i da će Sloboda imati kontinuitet dobrih igara i rezultata u Premijer ligi BiH, koji će garantovati i evropske utakmice".

Za preporod tuzlanskog kluba je po njegovom mišljenju najznačajnija ljubav navijača prema Slobodi.

"Na jednu stranu mogu se staviti novac, igrači i treneri, ali ako nema ljubavi prema klubu, onda je sve to džaba. U Tuzli se zaista voli Sloboda. Znam ljude koji nisu na 'Tušanj' kročili godinama, ali će me uvek pitati: 'Kako je igrala Sloboda?' Ipak, ne treba zanemariti učinak Azmira Husića, voleli ga ili ne. Malo ko je verovao u njegova prvobitna obećanja, ali on ih ostvaruje. Kada je dolazio u klub, Sloboda je bila u Prvoj ligi, pred raspadom, a on je za govornicom govorio o 'evropskoj Slobodi'. Tada se to činilo kao bajka, koja će tri godine kasnije početi da se ostvaruje. Kada kažem da je Sloboda bila pred raspadom, ne mislim to u bukvalnom smislu, jer sam mišljenja kako se Sloboda nikada neće raspasti ili ugasiti. Slobode će uvek biti iz prostog razloga što se Sloboda u Tuzli voli".

Skokić smatra da se Husićevim dolaskom u klub stvari pokrenule sa "mrtve tačke".

"Na to će se nadovezati i trener Miroslav Ćiro Blažević, a na kraju se 'potrefilo' da Sloboda angažuje Husrefa Musemića, trenera koji je posložio ekipu i čiji su vidljivi plodovi rada. Definitino i svlačionica diše u stilu 'Svi za jednog, jedan za sve', a kada je tako onda nikako nije slučajan plasman Slobode u vrhu tabele. U Tuzli svi očekujemo da Sloboda osvoji trofej, prvi nakon 1971. godine i osvojenog Kupa prvoligaša SFRJ, ali... Neće biti tragedija ni ako se ne uspe u tome, fudbal će se i dalje igrati, Sloboda će se i dalje takmičiti, najvažnije je da se Sloboda stabilizovala i igra ponajbolji fudbal u državi, kao i to što su fudbaleri, a bogami i navijači prezadovoljni. U takvoj klimi se osvajaju trofeji, a ako takva klima potraje, Sloboda će narednih godina sasvim sigurno osvajati pehare".

Sloboda - Partizan 3:0 (2. mart 1986. godine)

Sloboda - Crvena zvezda 3:0 (1989. godine)

NAVIJAČIMA U TUZLI NE MOŽEŠ PODVALITI

Skokić smatra da je "incident" na nacionalnoj osnovi uperen protiv Miodraga Ješića, bivšeg trenera Sarajeva, zaista ridak fenomen u Tuzli, koja se diči svojom "levom" i multietničkom orijentacijom.

"Bio sam na utakmici sa Sarajevom i Ješića u Tuzli pamte još dok je igrao za Partizan. Dobacivali su mu da je kostolomac, a bilo je i nekih uvreda nanacionalnoj osnovi. Toga ima na svim stadionima, ali ne može i ne sme biti opravdanje za publiku na 'Tušnju'. Problem Tuzle je što navijači znaju i fudbal i košarku. Njima se ne može podvaliti 'mu... pod bubrege'. Tuzlanski navijači će uvek nagraditi ekipu koja nadigra Slobodu. Sto puta je tako bilo, biće uvek. Međutim, pred utakmicu sa Sarajevom, čini mi se, Ješić je podgrejavao strasti, kao i pojedinci iz bordo kluba, što je rezultiralo i događanjima u 'trećem poluvremenu'".

Uveren je da je veoma mali broj navijača Slobode zatrovan nacionalizmom.

"Navijači Slobode se ne dele po veri i naciji, nikad to nisu ni radili. Verujem da će tako biti ubuduće, jer je u Tuzli najmanje važno kako se ko zove, bitno je da navija za Slobodu. Sećam se kako su 'Fukare' (navijačka grupa) imale problema u Zvorniku zbog pesme: 'Samo Tuzla je pesme pjevala, kontra ustaša, kontra četnika, kontra SDA, nacionalista'. Dakle, verovatno među pripadnicima te navijačke grupe živi duh zajedništva, levičarstva, radništva, ali pre svega kod njih je prisutna bezrezervna ljubav prema Slobodi", zaključio je tuzlanski novinar podsetivši da je nakon istupanja hrvatskih i slovenačkih klubova iz prvenstva SFR Jugoslavije, Sloboda ostala u “krnjoj” ligi...

Da je Tuzla okrenuta "ulevo" potvrdio je novinar "Sportskih novosti" Miroslav Petrović, koji prati Slobodu od šezdesetih godina prošlog veka.

"Sloboda je i dalje levo orijentisani klub i uglavnom je ostala 'građanska'. Sloboda je nastala 1919. godine kao klub radništva, upravo kao oponent već formiranim klubovima nacionalne provenijencije ("Zrinjski", "Šumadija", "Zmaj"...). Iako je više puta zabranjivan rad kluba, koji se u početku zvao 'Gorki', preživeo je dva svetska rata i poslednji unutar BiH, uvek sa obeležjima 'crvenog', odnosno nenacionalnog. Takva je i Tuzla u kojoj je od 1990. godine na vlasti SDP BiH, pa se i za ovaj grad neretko koristi fraza 'crvena Tuzla'", rekao je Petrović.

Svi u Tuzli po njegovom mišljenju dišu za Slobodu jer prvi put ima priliku da se okiti "duplom krunom".

"U posleratnom razdoblju, u sezoni 2008/09. Sloboda se borila za naslov prvaka, a završila je na trećem mestu (50 bodova). Prvak je bio Zrinjski. Sloboda se plasirala u Ligu Evrope, ali zbog nedobijanja licence nastupio je Široki Brijeg. Osim toga, Sloboda je sedam puta izborila plasman u finale Kupa BiH, a nije osvojila nijedan trofej. Sad je vreme, nadam se".

Razgovor je potom skrenuo na prošlost i nekada slavne dane tuzlanskog kluba.

"Najbolji tim Slobode, ne samo po mom mišljenju, svakako je onaj iz sezone 1976/77. kada je u Prvoj ligi Jugoslavije tim s 'Tušnja' osvojio treće mesto, iza Crvene zvezde i Dinama, a ispred Partizana. Naredne sezone Sloboda je igrala u Kupu UEFA, jedini put do sada", dodao je uz podsećanje na tadašnji tim: Cakić, Jovičić, Miličić, Mujezinović, Verlašević, Alibegović, Mulahasanović, Geca (Jašarević), Hukić, Kovačević, Šećerbegović. Trener: Đorđe Gerum.

Petrović nije mogao da se odluči ko je po njemu najveća zvezda Slobode u njenoj istoriji.

"Teško se opredeliti za jednog igrača, ali po meni je najveći bio Fahrudin Avdičević koji je rekorder po broju nastupa za Slobodu - oko 850. Osim njega, zvezde kluba su Dževad Šećerbegović, Mustafa Hukić, Mersed Kovačević".

(autor teksta: Nebojša Šatara, mondo.ba)