Mejlom nam se javio čitalac koji je želeo nešto da kaže, tj. napiše o fudbalskoj reprezentaciji Srbije. Pročitali smo i odlučili da objavimo.
Danas popodne, na adresu "[email protected]", dobili smo zanimljiv e-mail.
Prijatan i - ispostaviće se - sadržajan.
"Dobar dan", napisao nam je čitalac, koji se potpisao samo sa "Srećan čovek 014".
"Poštovani, imam neki tekst o fudbalskoj reprezentaciji Srbije, u prilogu ga dostavljam, pa pročitajte, ako želite i objavite. Ako tekst vredi, prosledite ga nekome kome treba. Srdačan pozdrav", napisao nam je između ostalog čitalac, pretpostavljamo iz Valjeva ili okoline, s obzirom na to koji pozivni stoji iza "online" nadimka.
I zaista. U redovima koje je naš čitalac napisao, prepoznaje se emocija, a to je nekad najbitnije.
Objavićemo ga u celosti, bez ikakvih "intervencija"...
"VARNICA" KOJA FALI
Srbija, zemlja uspešnih sportista. Mala zemlja kojoj donose mnogi zlatna odličja preko sporta. Možemo da krenemo od košarkaša preko vaterpolista pa sve do Ivane Španović i jednog jedinstvenog Novaka Đokovića. Međutim nešto fali, zemlji Srbiji fali osmeh koji donosi fudbalska reprezentacija Srbije. Idoli mališana nikako ne uspevaju da nađu snagu za pobede, ne mogu da nađu motiv da krenu svim svojim potencijalom u pobede. Da probam da naslutim problem reprezentacije Srbije, moje lično mišljenje.
Branislav Ivanović je tokom jednog intervjua spomenuo da “Orlovima” fali varnica, nešto da ih pokrene da pokažu svoj puni potencijal. Potencijal poseduju, to se ne može osporiti, vrhunski rezultati po klubovima, medalje od Lige Šampiona preko Lige Evrope. Najbolji pojedinci u svojim klubovima dolaze iz jedne male zemlje Srbije. Problem postoji naravno, ali koji je? Ne možemo reći da ne znaju, da ne umeju. To nije tačno, znaju, mogu, pokazuju to na svim evropskim terenima. Fali motivacija, fali smirenost, fali žar, fali volja da se krene na pobedu odmah od prvog minuta i da se igra do zadnjeg. Najbolji igraju dok sudija ne svira kraj bilo 1:0 ili 6:0. Nema stajanja, nema predaje, nema odustajanja.
Varnica se lako dobija, ali mora da se zasluži pošteno. Varnicu u reprezentaciji pokreće publika, publika na stadionu, publika na društvenim mrežama, publika na ulici. Međutim, publika može da pokrene varnicu, a može da je polije vodom i da se nikada više ne upali, a to se danas dešava. Da bi se “varnica” pokrenula mora se zaslužiti. Kako se zaslužuje? Jednostavno, zalaganjem i trudom. To smo videli kod “malih orlića”. Cela Srbija na nogama od ranog jutra, IGRAJU “ORLIĆI”, bore se, trude, padaju po terenu od umora, ali želja je jača od toga. Želja za igrom, želja za nadmetanjem, želja da se pobedi. Orlići su bili anonimni igrači Srbije, a danas? Danas su svetski poznati. Pobedili su jedan Brazil. Slučajno? Slučajnost ne postoji. Postoji strast, borba, želja, kolektiv, smeh, drugarstvo. Sve te stvari pokreću slučajnosti i pokreću “varnicu”.
Problem “Orlova” i javnosti je jedan, nema razumevanja ni sa jedne strane, Balkanski mentalitet. Potrebna je saradnja između publike i fudbalera. To svi znamo. Ko prvi korak treba da napravi, fudbaleri. Toliko puta su dobijali šansu i nisu se proslavili. Dobijali su šansu na osnovu ljubavi prema fudbalu. Vreme je da se na neki način oduže za podršku koju dobijaju dugi niz godina. Vreme je za prve pobede. Vreme je za osmeh na licima mališana širom Srbije i širom dijaspore. Osmeh na licima dece nema cenu. Ne može da se plati, mora da se zasluži.
Da li vredi?
Pa recimo to ovako, zamislite koliko soba će biti ispunjeno posterima fudbalera Srbije. Koliko dece će izaći na školski teren i vikati iz sveg glasa: “Ja sam Ivanović, ja sam Matić, ja sam Kolarov, ja sam Tadić, ja sam Rajković, ja sam Mitrović”. Koliko dece će sutra proslavljati pogodak na školskom terenu uz povike “Goooooolllll” dok na leđima nose dres reprezenatacije Srbije. Koliko? Hiljade i hiljade mališana. To je varnica, to je pokretač, nasmejana i srećna deca. Nakon toga sve ide lako, posle dečijeg osmeha, dolazimo i do osmeha svih ljudi sa pasošem Republike Srbije, gde god da se nalaze ti isti ljudi, Engleska, Novi Zeland, Australija, Beč.
Svaki urlik sa tribina “Srbija, Srbija, Srbija” mora da se zasluži.
Ne zaslužuje se pobedama huk sa tribina, zaslužuje se sa svakim klizećim startom, sa svakim izbijanjem lopte iz odbrane, sa svakom kontrom, sa trčanjem u odbranu, sa trčenjam u napad, sa zagrljajem na terenu, sa kolektivom na terenu, sa rečima pohvale i posle greške. To ljudi cene. Borbu, strast, želju, drugarstvo. Da li vredi, pa eto ja ne znam baš puno o tome, ali znam ko zna. Znaju “Orlići”, pitajte njih ako meni ne verujete. Da li vredi? Probajte. Šta možete da izgubite? Ništa. Šta možete da dobijete? Pa recimo 12. igrača, a taj igrač prelama utakmice. Taj igrač vredi, taj igrač je glavni igrač na terenu.
U potpisu - Srećan čovek 014.