Mario Kovačević, bivši hrvatski fudbaler i danas trener Dinama iz Zagreba, ima neobičnu životnu priču. Između ostalog, rođen je u skromnoj porodici u Doljanima, selu deset kilometara od Jablanice, odakle se sa 11 godina preselio sa porodicom u Sarajevo zbog poslova koji su dobili roditelji.
"Otac je tamo dobio posao, bio je klesar, kamenorezac. Roditelji su se odlučili na preseljenje u Sarajevo kako bi nas mogli lakše školovati. Nije mi bilo lako, ni meni ni starijoj sestri i mlađem bratu. Morali smo napustiti društvo u svom selu i doći u velik, nepoznat grad. Sećam se da smo prvih mesec dana samo plakali. Ali sad sam zahvalan roditeljima što smo se preselili i što su nam tako omogućili neke stvari", ispričao je Mario Kovačević za "Večernji list": "Kad smo te 1986. došli u Sarajevo, tamo sam nastavio da treniram fudbal, odnosno tamo sam shvatio da će fudbal biti moj život".
"Mislili smo rat će brzo proći"
U ovom gradu na kraju nije ni debitovao za Sarajevo zbog sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, tako da ga je put vodio preko Varaždina i Slaven Belupa.
"Tamo u Sarajevu sam prošao sve, od pionira do seniora. Imao sam 16 godina kad sam počeo da treniram s prvim timom. U Sarajevu sam igrao s Borisom Živkovićem, koji je posle napravio veliku karijeru, bio i kapiten Hrvatske... Sad mu i sina treniram. To je bilo najlepše razdoblje mog života. Nažalost, još sam završavao srednju školu i jednog jutra, mislim da je bio 6. april 1992. godine, krenule su barikade i rat, sve je nekako odjednom postalo tmurno. Bile su to dve i po jako teške godine, ali nismo se predavali. Koliko god smo se borili za život, ni u jednom trenutku nisam odustajao od fudbala", priseća se Kovačević.
"U Sarajevu smo trenirali u dvoranama, u školama, a posle u Skenderiji. Održavali smo i ratne turnire. Prva dva-tri meseca kao igrači Sarajeva bili smo u jednom hotelu zajedno s UNPROFOR-om. Mislili smo da će rat brzo proći i da ćemo nastaviti da igramo. No, bez obzira na to koliko je bilo teško, meni su to dani najvećeg ponosa. Ostala su mi zauvek i ta najlepša ratna prijateljstva. Uspeli smo sve to nekako da preživimo. Ne volim da se prisećam tih dana, bilo je teško, ali sam, hvala Bogu, uspeo da preživim. Nakon izlaska iz Sarajeva došao sam u Varaždin i posleo počeo da igram veliki fudbal. Hteo sam da ostanem još u Sarajevu nakon rata, ali tada onde nisam mogao nastaviti igrati veliki fudbal. Sudbina je htela da završim u Varaždinu".
"Svakog dana sam mogao da poginem"
Mario Kovačević je bio tinejdžer kada je u Sarajevu počeo sukob i s knedlom u grlu govori o tom periodu: "Nas petoro, otac, majka, starija sestra, mlađi brat i ja živeli smo u stanu od 35 kvadrata, a u to ratno vreme svakog smo jutra brojali metke u sobi. Živeli smo u Briješću, delu Sarajeva koji je bio jako izložen poziciji iz koje su Srbi pucali po nama. Spavali smo u hodniku, jer tako nas je zid štitio od metaka. Ma bilo je puno situacija u kojima smo zamalo poginuli. Jednom je granata udarila u stan, tačno u mesto na kojem sam ja minutu pre toga stajao... Urušio se zid, mama i brat su bili i ranjeni. Ali i tada sam išao na trening u Skenderiju, koja je bila najzaštićenija dvorana u gradu".
"Svakog sam dana iz svog stana peške ili na biciklu svog prijatelja putovao oko 11-12 kilometara do dvorane. Doslovno sam svakoga dana mogao poginuti na tom putu, ali nisam razmišljao o tome. Nas pet krene, jednog pogode. Sve te pogibije su nam postale normalne. Na putu do treninga često sam gledao ubijene ljude koji su stradali od snajperskih metaka. Da, izgubio sam puno prijatelja. Ni sam ne znam na koliko su mesta snajperisti pucali dok sam odlazio na treninge. Hvala Bogu, bio sam brži, odnosno imao sam sreće. Bilo je situacija u kojima sam trčao, a pogodili bi čoveka iza mene. Teško je preneti što smo sve kao porodica prošli zajedno u ratu. Jedno je vreme situacija bila baš bezizlazna, nismo imali ni struje ni vode ni ogreva... Rat me očvrsnuo, shvatio sam da nema toga što čovek ne može izdržati. Ne volim se prisećati tog razdoblja, ali ono mi je najviše izgradilo karakter. Nakon što sam to preživeo, na sve u životu mogu gledati pozitivno. Iako, katkad pomislim da je Dinamo možda zeznutiji od toga", uz osmeh je završio Kovačević.
Ko je Mario Kovačević?
Mario Kovačević (50) nije ostavio naročito dubok trag kao fudbaler, igrao je za Varteks, Podravinu, Međimurje i nešto manje poznate klubove u Hrvatskoj, dok je veći trag ostavio kao trener. Osvajao je sa Varaždinom, koga je tri puta vodio, drugi rang hrvatskog fudbala, a preko Slaven Belupa stigao je u Dinamo Zagreb koji vodi ove sezone.
Koliko je odan fudbalu najbolje govori i činjenica da je Varaždin vodio čak i u trenutku kada mu je dijagnostikovan karcinom, zbog čega je ipak odlučio da ostane uz klub.
Ove sezone rezultati s Dinamom su promenljivi. Ima 16 pobeda iz 26 utakmica, tako da je upisao i tri remija i sedam poraza. Najveće su pak na startu Lige Evrope protiv Fenerbahčea i Makabija iz Tel Aviva, posle čega su "modri" stali i trenutno nemaju velike izglede za prolazak u nokaut fazu.
Vaše mišljenje nam je važno - ostavite nam komentar, nije potrebna registracija!
BONUS VIDEO: