Odlučnost, talenat i zrelost koja prevazilazi godine. Iz razgovora s njom, sve je jasno. Sara Stokić (20) jedno je od novih zaštitnih lica ženskog fudbala na našim prostorima - fudbalerka Milana i standardna reprezentativka Srbije u intervjuu za MONDO ispričala nam je o izazovima igranja u jednom od najvećih klubova na svetu i odgovornosti nošenja dresa nacionalnog tima.
Mlada fudbalerka, govori o svom putu, radu, ambicijama i ciljevima koje sa jasnom vizijom postavlja pred sebe. Sve je počelo spontano, a čak ni njeni roditelji nisu prepoznali koliko je njoj značio fudbal u detinjstvu, pa je morala dugo da čeka do odlaska na prvi trening.
"Još u vrtiću, dok sam bila u predškolskom, sećam se da sam igrala fudbal sa dečacima. Ja sam najstarije dete u porodici, žensko, moji roditelji su se bavili sportom, ali nikad profesionalno, tako da je sve počelo samo od sebe. Celo svoje detinjstvo trenirala sam atletiku, tako da sam odmalena znala da ću se baviti sportom. Bila sam ubeđena u to. Iako sam fudbal obožavala, praktično ga nisam trenirala negde do 12. godine. U Smederevu smo imali jedan trg i celu osnovnu školu sam igrala tu fudbal i u školskom dvorištu. Onda me je tetka jednom odvela na jedan trening, iako ja nikad svojim roditeljima nisam zvanično rekla 'Ja hoću da treniram fudbal'. Očekivala da će oni to sami prepoznati, da će shvatiti koliko ja to volim i da će me odvesti na trening. Ipak, tetka me je, na nagovor predsednika kluba iz Smedereva, muškog kluba koji je imao žensku selekciju, odvela na trening i tako je sve počelo. Tako da su se moja želja i moja ljubav prema fudbalu rodile ni iz čega, bez ikakvog pritiska ili da sam nešto od nekoga videla. Jednostavno sam se zaljubila u tu igru", kaže nam Sara.
Odlazak u Italiju
Sara je ponikla u rodnom Smederevu, ali je sredinu ubrzo prerasla. Usledio je poziv iz Zemuna, pa zatim iz Novog Sada gde je igrala za Vojvodinu, a uporedo su stizali i pozivi u nacionalne selekcije različitog uzrasta.
"Do 15. godine igrala sam sa dečacima u Petliću iz Smedereva i tek tada stupila sam u kontakt sa ženskom ekipom, u smislu da sam prešla u ŽFK Zemun. Tu sam provela godinu i po dana, gde smo igrali Superligu Srbije. Tu sam bila standardna, kao i u U15, U17 i U19 reprezentaciji Srbije. Onda sam početkom 2022. godine prešla u Vojvodinu, gde sam ostala dve godine", priseća se devojka koja je pre nešto više od godinu dana dobila nagradu za najperspektivniju fudbalerku.
Sara Stokić je kao veoma mlada zapala za oko inostranim klubovima, pa na poziv da im se priključi nije morala dugo da čeka. Prvo je trenirala sa Milanom koji je želeo da je odmah angažuje, a zatim slavni klub morala da ubeđuje kako je bolje da to bude godinu dana kasnije, kada završi sve obaveze u Srbiji.
"Uvek sam znala da bih volela da igram fudbal u Evropi jer u Srbiji liga nije profesionalna. Otkako sam odlučila da ću se baviti fudbalom, sa nekih 14-15 godina, cilj mi je bio da odem u inostranstvo i profesionalno igram fudbal na najvišem mogućem nivou, odnosno u nekoj od Top 5 liga. Moj agent mi se tada javio i rekao mi da se spremam za put u Milano. Naravno da to nisam tada očekivala. Znala sam da želim da idem kada završim srednju školu, a to se desilo leto ranije. U avgustu 2023. otišla sam u Italiju na nekoliko dana, trenirala sa njima i onda su me oni zvali da dođem odmah. Međutim, to za mene nije bilo moguće, jer sam planirala da to bude godinu dana kasnije. Onda smo se dogovorili da to bude u januaru. Do kraja godine ostala sam u Vojvodini, što je bio još jedan razlog da ne idem odmah. Nisam mogla da ostavim klub pred početak sezone, morala sam i da završim bar pola godine škole, išla sam i u auto-školu, tako da nisam mogla da sve to ostavim tek tako. Sa Vojvodinom sam ostala u fantastičnim odnosima, predsednikom, trenerom, igračicama. To je klub koji mi je u tom momentu dao sve što su mogli da mi daju. To je svakako moje najlepše vreme u srpskom fudbalu", govori devojka koja sada u Italiji živi svoje snove.
Mlada fudbalerka nije imala problem da se navikne na novu državu, nov jezik ili nov stil života. Malo je bilo problema sa privikavanjem na sve obaveze koje postoje u profesionalnom fudbalu, ali joj je mnogo pomoglo što je samo uz znanje engleskog mogla da prođe taj period adaptacije.
"U Milanu ima mnogo stranih igračica, tako da je prvi jezik u klubu engleski. I glavni trener nam je sada Holanđanka, tako da je maltene sve na engleskom, i na treninzima i van toga. Meni su najbliže drugarice Italijanke, ali sve one pričaju engleski, tako da u suštini od prvog dana koristimo engleski, tako da nisam bila primorana da naučim italijanski. Samim tim, i dalje ne pričam tečno italijanski. Mogu da se sporazumem, vodim neke osnovne konverzacije, ali ne mogu baš tečno da pričam. To mi je zadatak za naredni period. Mada, kada sam tek došla, nisam ni engleski znala toliko dobro jer ga nisam toliko dobro naučila u srednjoj školi. Ali, posle nekoliko mjeseci, nije bilo problema. Sad planiram da studiram na engleskom. Dok sam nastupala u mlađim kategorijama tu je bila Petra Mikulica iz Hrvatske, tako da smo nas dve bile bliske. Kasnije je ona napustila klub, ali sam se ja brzo uklopila u tim. U prvih šest meseci nastupala sam za U19 ekipu, a trenirala sam i sa prvim timom. Generalno sam menjala sredine u životu, tako da mi adaptacija nije bila problem. Veći problem mi je bio taj prelazak iz neprofesionalnog u profesionalni fudbal", priseća se Sara Stokić.
Drugi univerzum
Uslovi u kojima se ženski fudbal igra u Srbiji i Italiji jednostavno su neuporedivi. Sara je prošla kroz oba sistema i dobro zna šta su razlike između fudbala u Superligi i fudbala u Seriji A, gde devojke nose dres nekog od najpoznatijih evropskih timova.
"Srpska liga je na putu, ali nije još ni blizu da postane profesionalna, i to je najveća razlika. Italijanska liga je već nekoliko godina profesionalna, tako da je mnogim igračicama koje se bave fudbalom u Italiji to jedini posao. U prvom timu ovde su igračice od 17-18, pa do 37-38 godina, svima je fudbal glavno zanimanje, dok u Srbiji neko ide u školu, neko na fakultet, neko radi i retko kome je to jedino zanimanje. Zatim kvalitet - svi znamo da su u Italiji tu veliki klubovi: Milan, Inter, Juventus, Roma, Fiorentina... Koji imaju velike i jake muške ekipe, samim tim i ženski klubovi su zvučna evropska imena. Ne može da se poredi ni što se tiče uslova, dobrih terena, što se podrazumeva, treninga, stručnog kadra. Mi imamo stručni štab od 10-15 ljudi, u Srbiji imaš glavnog trenera, daj Bože pomoćnog, super ako imaš kondicionog i to ti je to. Neuporedivo je, drugi univerzum. Naravno, u Srbiji ima mnogo talentovanih devojaka, pogotovo mlađih, koje su i dalje tamo, ali ne zarađuju novac. Gledajući period kad sam igrala, plate u Srbiji su poprilično napredovale. Kada sam ja bila tamo, možda svaka peta igračica imala je platu, većina devojaka je igrala besplatno. Jednostavno, neodrživo je. Sada mnogo devojaka odlazi u inostranstvo, otvorilo se tržište i mnogo je jednostavnije otići preko, tako da dosta devojaka koristi tu priliku što je meni drago, jer se samim tim razvija naša reprezentacija. Kada neko ode u neki veliki klub i ponese to iskustvo u reprezentaciju i time doprinese timu, to je mnogo važno", kaže nam talentovana fudbalerka.
Sara je standardna u reprezentaciji Srbije, koja poslednjih godina beleži sve bolje rezultate. Nije iznenađenje što se Fudbalski savez Srbije nada da bismo seniorsku selekciju uskoro mogli da vidimo na nekom velikom takmičenju.
"Generalno, mora mnogo da se radi na organizaciji, da se omasovi baze devojčica. Samim tim da se sa njima radi kad imaju sedam, osam ili devet godina, a ne da se kreće sa 16 godina i da se tako ubacuju u prvi tim. Ima toliko prostora da se na tome radi. Tek nedavno osnovali su U17 ligu. OK, postoje talenti koji se sami od sebe probiju, ali ne postoji baza koja proizvodi te talente", kaže fudbalerka Milana.
Srpska fudbalerka tvrdi da muškarci iz pogrešne perspektive gledaju ženski fudbal, jer uporno traže paralelu sa muškim - umesto da promene ugao iz kojeg posmatraju stvari na terenu. To nikada neće biti isto, ali ženski fudbal može da bude kvalitetan i kada ne liči na onaj koji igraju kolege.
"Što se tiče medijske pažnje, kod nas je to i dalje na niskom nivou. Reprezentacija poprilično napreduje iz godine u godinu, omogućeni su TV prenosi, što se nekako i podrazumeva kada igra nacionalni tim, koji god sport da je u pitanju. Ali toga do pre nekoliko godina nije bilo i vidi se napredak. Ali, što se tiče klubova, prenosi apsolutno ne postoje. U Italiji, njihovi glavni kanali prenose utakmice, ali ne sve. Iako je to nedovoljno, medijski je mnogo propraćenije nego u Srbiji. Takođe, mnogo se radi na društvenim mrežama. Imamo mnogo sadržaja, stalno nešto snimamo, ali problem je i u stavu ljudi prema ženskom sportu. Slažem se da ženski fudbal nije kao muški i nikad neće biti, jer mi nismo muškarci. Ja ne mogu da šutnem loptu 200 km/h, i da hoću. Ali, ako bi ljudi ženski fudbal gledali sa drugačijim pristupom, definitivno bi pronašli lepotu u tome. Postoje dobre utakmice i rivalitet između klubova. Tu je veliki potencijal, što FIFA i UEFA prepoznaju, kako bi se ženski fudbal unapredio. Ne može da se poredi sa onim što je bilo pre pet ili deset godina. Kvalitet fudbala raste, a samim tim i gledanost. Neko dođe sa stavom 'Jao, ove ne mogu da spoje tri pasa' - mogu, samo ti gledaš na način kao da su one muškarci, a nisu. Kada bi se malo taj stav promenio... Mada, mnogo ljudi, ne mogu da kažem menja mišljenje, više postaje otvorenije, u Evropi definitivno, kod nas manje. Ali utakmice evropskog ili svetskog prvenstva su već na zavidnom nivou. Stadioni su puni, iako televizijska gledanost, naravno, još uvek ne može da priđe muškom fudbalu. Ali se povećava, mnogo se ulaže."
Kako izgleda jedan prosečan dan u životu fudbalerke, profesionalne igračice koja želi da se dokazuje na najvišem nivou?
"Što se tiče ženskog fudbala, gledam utakmice Lige šampiona, konkretno Barselonu. Zatim pratim Premijer ligu, to mi je zanimljivo. Proporcionalno, više gledam ženski nego muški fudbal. Slobodno vrijeme uglavnom provodim sa prijateljima ili kad mi neko dođe od porodice, a najviše sam sa momkom, koji takođe živi u Milanu, gdje studira. Planiram i da upišem fakultet, pa sam u prethodnom periodu učila za upis. Slobodno vrijeme koristim i da prošetam po gradu sa drugaricama, da odem do nekog restorana sa nekim iz kluba i sl. Često mi dođu sestra, roditelji ili neka drugarica, tako da uvijek ima nešto zanimljivo."
Iako se dobro privikla na Italiju, i dalje postoji nešto što mnogo nedostaje mladoj srpskoj fudbalerki...
"Definitivno, najviše mi nedostaju porodica i prijatelji. Leti imamo pauzu mesec, mesec i po, kada idem kući, a zimi imamo desetak dana oko Božića i Nove godine. Nekad se desi da tokom sezone imam dva slobodna dana, pa mogu da odem kući posle treninga i vratim se prekosutra, što nisam radila od prošle godine kada sam bila povređena od juna do novembra. Kada sam sa reprezentacijom, dan-dva ranije odem kući i ostanem posle, kada dobijem slobodne dane", otkriva Sara.
Muška i ženska ekipa Milana nemaju mnogo prilika da zajedno treniraju, ali Sara Stokić ipak poznaje obojicu Balkanaca koji nose dres slavnog kluba - srpskog fudbalera Strahinju Pavlovića već duže, a Luku Modrića od pre nekoliko nedelja.
"Sa Modrićem sam pričala pre nekih dvadesetak dana. Kao što si rekao, ne treniramo i nemamo dodirnih tačaka u tom smislu, ali imamo neke zajedničke događaje: Npr. za Božić, imali smo aktivnost na 'San Siru', gde smo klincima iz mlađim selekcija Milana priređivali doček, delili paketiće, tako da na tim događajima imam priliku da se vidim s njima. Tu sam se upoznala sa Lukom i popričali smo nekih 15-20 minuta. Sa Pavlovićem se znam još od ranije, imali smo priliku da pričamo nekoliko puta, u dobrim smo odnosima i kad se vidimo popričamo svaki put. Kada imamo neka zajednička fotografisanja ili snimanja, npr. za društvene mreže, onda se i tu nađemo."
Povreda
Sara je od Fudbalskog saveza Srbije dobila nagradu za najperspektivniju fudbalerku za 2024. godinu, dok je praktično polovinu prošle godine pauzirala zbog nezgodne povrede koju je doživela nastupajući za reprezentaciju Srbije u duelu sa Mađarskom u Ligi nacija. Nakon oporavka od povrede, spremna je za nova dokazivanja...
"Ove sezone bila sam povređena. Krajem maja doživela sam povredu skočnog zgloba, operacija je bila u junu i do početka decembra nisam igrala. Sredinom decembra pridružila sam se ekipi i igrala postepeno, po 10-15 minuta. Tek sada u januaru sam 100 odsto spremna za predstojeće utakmice. Imaćemo ih mnogo, u ligi i kupu, tu je i reprezentacija. Prošla sezona je bila moja prva u profesionalnom fudbalu i bila je mnogo izazovna. Bilo je uspona i padova, zanimljivih i manje zanimljivih momenata. Dešavalo se da igram, pa da ne igram. Prošle godine debitovala sam za A reprezentaciju i od tada sam standardna. To je bilo veoma važno za mene. U avgustu sam produžila ugovor sa Milanom na još tri godine i mislim da je za sada sve OK. Ipak, svi moji planovi u vezi su sa onim što tek treba da dođe. Mislim da imam mnogo prostora da napredujem, određeni uspesi su već tu, ali nadam se da ono najbolje tek dolazi."
Sara ima savete za sve devojčice koje u Srbiji počinju fudbalsku karijeru i maštaju o velikim uspesima i najvećim evropskim klubovima.
"Red, rad i disciplina. Ne onako suva disciplina, ali mora postepeno da se gradi baza. Sve je proces, za sve treba vremena i sve će doći kad-tad, samo je bitno da se na tome konstantno radi. Rekla bih im da uživaju u svakom momentu na terenu, ljubav prema fudbalu ih je sigurno dovela ovom sportu, jer retko ko se ženskim fudbalom bavi a da ga ne voli. Da shvate celo to putovanje kao poentu, kao proces koji traje. Da ne žure nigde jer će sve doći ako vredno rade", zaključuje Sara Stokić.
Razgovor vodio: Bojan Jakovljević, novinar banjalučke redakcije MONDA.
Vaše mišljenje nam je važno - ostavite nam komentar, nije potrebna registracija!
Bonus video: