Aktuelni šampion je pobeđen, ali najveće iznenađenje se ipak nije dogodilo. A bilo je veoma, veoma blizu.
Žurka je, konačno, počela! Prvi dan ovakvih takmičenja je uvek veoma poseban. Ne znam, možda sam ja jedini koji tako oseća, ali zar nije sjajna ta scena, kada sudija podbaci loptu na prvoj utakmici turnira? Trenutak blage čarolije, nagoveštaj spektakla koji znate da je pred vama...
Prvog dana akcije, najzanimljivija stavka su bila iznenađenja, od kojih su se neka dogodila, a neka su izbegnuta. Dokaz da su "Queen" bili u pravu kada su pevali "Pain is so close to pleasure"...
Drugo veliko takmičenje zaredom, Španija je počela porazom. Dogodilo se to i na Evrobasketu u Poljskoj, kada je ekipa morala da prođe put od očajne do vanserijske, da bi osvojila zlatnu medalju. Isto se dogodilo i španskim fudbalerima na Mundijalu u Južnoj Africi!
Zato sada u Španiji imamo dve (ne jedine, ali svakako najglasnije) struje razmišljanja, koje idu od bola do zadovoljstva. Prva je ona koja se javlja posle svakog poraza reprezentacije. Iste priče, isti razlozi, isti zaključci, u stilu "ovo je kraj sveta".
Onu drugu struju čine ljudi koji se osećaju slično kao prvi, ali na drugačiji način. Niko od njih nije plakao kada je u subotu uveče otišao na spavanje, već su pokušali da izvuku pozitivne stvari, recimo, da se osvajanjem drugog mesta u grupi izbegava utakmica sa SAD u polufinalu! Kada bi obe reprezentacije bile prve u grupama, sastale bi se u polufinalu, što je korak pre utakmice u kojoj je medalja garantovana - finala.
Dakle, osećanja su ista, ali potiču sa različitih mesta. Izgovori koji kriju istinu, ili izgovori prerušeni u istinu, kako bi se prikrilo pravo stanje stvari.
Ne bih rekao da Španiji nije bilo stalo da pobedi Francusku, ali sam prilično siguran da ih zbog poraza glava ne boli previše. Ima još mnogo da se igra do kraja prve faze, tako da je teško reći ko je sada u pravu. Ko zna koliko od sadašnjeg "bola", ako imalo, kroz dve nedelje može da se pretvori u zadovoljstvo.
Aktuelni šampion je pobeđen, ali najveće iznenađenje se ipak nije dogodilo. A bilo je veoma, veoma blizu. Jordan (ne Michael Jordan) je kontrolisao veći deo utakmice protiv veoma slabe Australije, ali se "istopio" u poslednjim trenucima.Prvog dana akcije, najzanimljivija stavka su bila iznenađenja, od kojih su se neka dogodila, a neka su izbegnuta. Dokaz da su "Queen" bili u pravu kada su pevali "Pain is so close to pleasure"...
Drugo veliko takmičenje zaredom, Španija je počela porazom. Dogodilo se to i na Evrobasketu u Poljskoj, kada je ekipa morala da prođe put od očajne do vanserijske, da bi osvojila zlatnu medalju. Isto se dogodilo i španskim fudbalerima na Mundijalu u Južnoj Africi!
Zato sada u Španiji imamo dve (ne jedine, ali svakako najglasnije) struje razmišljanja, koje idu od bola do zadovoljstva. Prva je ona koja se javlja posle svakog poraza reprezentacije. Iste priče, isti razlozi, isti zaključci, u stilu "ovo je kraj sveta".
Onu drugu struju čine ljudi koji se osećaju slično kao prvi, ali na drugačiji način. Niko od njih nije plakao kada je u subotu uveče otišao na spavanje, već su pokušali da izvuku pozitivne stvari, recimo, da se osvajanjem drugog mesta u grupi izbegava utakmica sa SAD u polufinalu! Kada bi obe reprezentacije bile prve u grupama, sastale bi se u polufinalu, što je korak pre utakmice u kojoj je medalja garantovana - finala.
Dakle, osećanja su ista, ali potiču sa različitih mesta. Izgovori koji kriju istinu, ili izgovori prerušeni u istinu, kako bi se prikrilo pravo stanje stvari.
Ne bih rekao da Španiji nije bilo stalo da pobedi Francusku, ali sam prilično siguran da ih zbog poraza glava ne boli previše. Ima još mnogo da se igra do kraja prve faze, tako da je teško reći ko je sada u pravu. Ko zna koliko od sadašnjeg "bola", ako imalo, kroz dve nedelje može da se pretvori u zadovoljstvo.
Osama Dagela i Zaid Abas mogli su da postanu heroji (zadovoljstvo), ali su završili kao bolji primeri neuspeha doživljenog pod pritiskom (sa svim bolom koje to nosi). Aleks Marić i Dejvid Andersen spasili su Ozije. I ko zna kada će se Jordanu ponovo ukazati takva prilika?
Ipak, kada emocije malo splasnu, a na scenu stupe razum i sećanje, deo jučerašnjeg bola će se pretvoriti u večno zadovoljstvo, jer će ta utakmica zauzeti zasluženo mesto u istoriji jordanske košarke.
U drugom terminu, mislim na utakmice koje se igraju u 17.30 i u 18 časova, videli smo kako talenat može da se upotrebi u potpuno suprotne svrhe. Različit je, naravno i rezultat.
Srbija je nadvladala Angolu timskom igrom i taktičkim egzibicijama, dok je Portoriko protiv Rusije ostao izgubljen u prevodu, što se igračima sa Kariba događa iz godine u godinu. I Srbija i Portoriko imaju veličinu, imaju talenat. Ali, red na terenu, izvršavanje taktičkih zadataka, osećaj za igru... to je već druga priča. I to na kraju pravi razliku - ko pobeđuje, a ko gubi.
A, to stvara i nove košarkaške fanove. Kakvo smo zadovoljstvo imali da gledamo utakmicu Srbije i kako je bolno bilo gledati Portoriko u poslednja tri minuta meča sa Rusijom!
Ipak, pored pobeda i poraza, Svetsko prvenstvo je pre svega tu da bismo se mi, navijači, zabavili. Zato ću da završim sa još tri zaključka iz subotnjeg programa.
- In Fadi El Hatib we trust! Godinu za godinom.
- In Dirk Bauerman we trust! Godinu za godinom. Malo je trenera koji umeju da iskoriste kvalitete svog tima kao što to ume selektor Nemačke. Uzgred, ja nisam toliko star, ali imam utisak da je Demond Grin čitavu večnost u njihovoj reprezentaciji!
- In Saša Đorđević we trust! Oduševljavao nas je kao igrač, obožavamo ga kao komentatora. Radi za špansku televiziju i tokom utakmice SAD - Hrvatska je bio neverovatan u tandemu sa Etoreom Mesinom.