Na redu su mečevi četvrtfinala, ali osvrnimo se i na one koji su ovih dana definitivno sišli sa velike scene. Uz stihove koji prate čuvenu maorsku igru - Haku...
Otkako sam napustio moju voljenu Švedsku, imam pesmu "Goodbye", koju izvodi Steve Earle, kao neizostavni soundtrack za takve momente, bilo da se oni dogode ili mi samo padnu na pamet neki iz prošlosti.
Te pesme setio sam se i kada su glavni akteri ovog teksta otišli sa parketa posle poraza u osmini finala Mundobasketa. Odjednom se pesma za oproštaje pretvorila u zvuk dobrodošlice nekim od tih košarkaša...
"Tēnei te tangata pūhuruhuru, nāna i tiki mai whakawhiti te rā" (This is the fierce, powerful man who caused the sun to shine again for me).
Reprezentaciju Novog Zelanda sam prvi put gledao u Sidneju, na Olimpijskim igrama 2000. Posle decenija i decenija ispunjenih srebrnim medaljama na prvenstvima Okeanije (objektivno, nisu mogli gore od toga, imajući u vidu ko su im konkurenti), Tol Bleksi su 1999. pobedili najvećeg rivala, Australiju i vratili se na košarkašku mapu sveta. Pre toga su viđeni na Svetskom prvenstvu 1986!
Novi Zeland (bio u grupi sa Francuskom i Litvanijom, koje su osvojile srebrnu, odnosno bronzanu medalju) je u Sidneju dobio samo jednu utakmicu (protiv Angole, za 11. mesto), ali je predstavio neke igrače koji će zauvek ostati u sećanju košarkaških fanova iz celog sveta.
Pored Šona Marksa, koji je već igrao u NBA ligi, sećam se veoma mladog Kirka Penija, jedinog "kivija" za kojeg sam još čuo, pošto je tada igrao za univerzitet Viskonsin u NCAA ligi, jednom od mojih omiljenih takmičenja. Ali likove poput Pera Kamerona i Fila Džonsa video sam prvi put u životu. Njih dvojica i Peni nastupili su i ovog leta u Turskoj…
Džons je bio jedan od najvažnijih napadača na spoljnim pozicijama, a Kameron privlačio svačiju pažnju. Nizak, težak košarkaš, veoma limitiran fizikalijama, ali zato vanredno talentovan. Njegova igračka inteligencija je bila takva da je prosto sijala na terenu. Tada je Novi Zeland, uz igrače poput Marka Dikela i Ralfa Džon Latimora, rekao "dobar dan" ljubiteljima košarke.
Posle nove zlatne medalje (ukupno druge) na prvenstvu Okeanije, Tol Bleksi su ostvarili najbolji rezultat u istoriji, na za to idealnom mestu, na istorijskom mestu za košarku, kakva je Indijana.
Pobedili su Venecuelu, Kinu i Rusiju i zauzeli četvrto mesto u drugoj fazi SP 2002. U četvrtfinalu su se sastali sa Portorikom, koji je u grupi iznenadio moćne timove poput Jugoslavije i Španije. Džons i Kameron (Marks nije učestvovao na tom takmičenju) poneli su najveći teret i uveli "kivije" u polufinale (65:63). Tu su poraženi od Jugoslavije, a u meču za bronzu nisu mogli preko Novickog i Nemačke.
Međutim, nisu imali za čim da žale, pošto je istorija napisana. Džons i Peni našli su se među najboljim strelcima prvenstva, dok je Kameron na vrhuncu karijere izabran u idealnu petorku turnira, zajedno sa NBA zvezdama Peđom Stojakovićem, Manuom Đinobilijem, Dirkom Novickim i Jao Mingom.
Posle toga više nije bilo herojskih poduhvata, ali zar je malo to što je Novi Zeland postao redovan učesnik najvećih takmičenja? Na OI 2004. u Atini zauzeli su deseto mesto, ali uz pobedu nad Srbijom i Crnom Gorom. Na SP u Japanu 2006. probili su se do osmine finala. Nedostajali su mi na OI u Pekingu.
Novi Zeland u Turskoj je pobedio direktne rivale za mesto u osmini finala, Liban i Kanadu, a onda napisao još malo istorije, briljantnom utakmicom i pobedom nad Francuskom u poslednjem kolu grupne faze. Ipak, veoma nestabilan i limitiran tim nije mogao dalje od toga i u ponedeljak je poražen od Rusije. Uprkos tome, siguran sam da su Kameron i Džons (postizao više od 10 poena po utakmici) ponosni i na sebe i na tim.
Nijedan od njih nije ostvario spektakularnu klupsku karijeru. Džons je igrao za Kantu, u Italiji, ali je dao samo naznake onoga za šta je bio sposoban. Kameron je igrao u Turskoj, za Banvit i takođe se nije nametnuo ni izbliza kao u reprezentaciji. Najbolje od njih videli smo u crnim dresovima.
Kada su 2002. i 2004. trojke sipale kao kiša iz Džonsovih ruku. Kada smo videli sporog košarkaša koji se kretao bolje od protivnika; koji nije imao nikakav odraz, ali je pronalazio pravu poziciju za skok; koji nije bio eksplozivan, niti imao brze noge, ali je perfektno koristio svoje telo na niskom postu; Pero Kameron, koji je jednom zaslužio mesto među najboljim igračima sveta "samo" zato što je bio najpametniji i najvredniji pojedinac na parketu.
"Ka mate Ka mate, Ka ora’ Ka ora’" (I die I die, I live I live).
Haka je verovatno najupečatljiviji i najlepši ritual sa kojim smo se upoznali u svetu sporta. Sledeći put kada ga vidimo, u Londonu 2012. ili u Madridu 2014 - ko zna - nećemo čuti glasove dvojice velikih ratnika.