Analiza dve nezaboravne četvrtfinalne utakmice iz pera kolege Alehandra, koja sticajem okolnosti kasni dan-dva, a malo je nedostajalo i da ne ugleda svetlost dana...
Kada pogledam koji timovi će u subotu igrati polufinala, pada mi na pamet Radiohead. "No surprises". Prošla su sva četiri pobednika grupa, drugoplasirane selekcije iz grupne faze su pale u četvrtfinale, a trećeplasirane i četvrtoplasirane u osmini finala.
Dakle, sve je naizgled proteklo logično, ali naravno da je ispod površine ostalo mnogo materijala za analizu, istraživanje i zadovoljstvo. Pobednike i poražene odvojilo je nekoliko detalja vezanih za taktiku, tehniku i što je najvažnije - mentalne karakteristike (entuzijazam, koncentracija, samopouzdanje, želja).
Dve najzanimljivije utakmice četvrtfinalne runde, u kojima smo videli kako timovi u usponu ruše dve "zlatne generacije", izabrale su poseban, krajnje originalan bend da im podari soundtrack.
Undisclosed desires
I want to recognize your beauty is not just a mask (...) I want to satisfy the undisclosed desires in your heart.
Niko nije očekivao da Litvanija prođe u polufinale, verovatno ni sami Litvanci. Bez nekolicine glavnih igrača, sa Baltika je u Tursku doputovao tim sa slavnim imenom na prednjoj strani dresa, ali sa novim i - na papiru - limitiranim sastavom. Ali "Lietuva" je na terenu uspela da usmeri mnoge detalje u svoju korist (vidi kolumnu "Keep the faith") i na utakmici protiv Argentine stigne do veoma visokog nivoa košarkaške igre.
Bio je to perfektan miks taktičkog i mentalnog. Tim Kestutisa Kemzure pokazao nam je da nije slabašni vojnik u uniformi slavne armije. Podsetili su nas da uspeh u košarci ne garantuju imena, nego naporan rad i vera u sebe. Naravno da je i talenat važan, ali samo kao jedan segment multidimenzionalne priče.
Treneri širom sveta trebalo bi mnogo puta da puste snimak ove utakmice svojim igračima. Kemzura je napravio sjajan plan, a igrači ga do detalja sproveli u delo. Litvanija je dominirala na obe strane terena.
Jedna od glavnih tema za njih bio je Luis Skola, apsolutno nezaustavljiv igrač... do četvrtka uveče. Konstantno udvajan, Skola je postao žrtva sjajne odbrane. Bio je iscrpljen, kao i ostatak argentinskog tima, a iskustvo nas uči da fizički umor umnogome zavisi od našeg samopouzdanja i mentalne stabilnosti. Litvanska odbrana pomagala je na njemu sa svih strana, uvek u pravom trenutku i na pravi način. Skola nije mogao da predahne.
Kemzurina odbrana eliminisala je opasnost u reketu, ali nije zaboravila na spoljne pozicije. Dan pre utakmice sam pričao sa drugom iz Litvanije i priča je bilo o tome koliko je važno da učinak Priđonija bude limitiran.
Litvanija je mogla da ga napadne i pošalje ga na klupu sa nekoliko ličnih grešaka, ali je ipak odlučila da ga pobedi na terenu. Priđoni je bio potpuno pregažen, a time je Argentina ostala bez uobičajenog protoka lopte. Pokušali su "gaučosi" da ostanu na nogama kroz individualne akcije, najčešće preko Delfina, ali to ni izbliza nije bilo dovoljno da nadoknadi loše stvari koje su im se događale u odbrani.
Litvanija je znala kako da napadne argentinsku odbranu, inače dosta slabu tokom čitavog Mundobasketa. Brzinom! Ne samo trčanjem i kontranapadima, nego i insistiranjem na kretanju tokom sve 24 sekunde poseda lopte. Plan je verovatno bio sračunat na slamanje Južnoamerikanaca na duge staze, s obzirom na manjak opcija na njihovoj klupi, ali su prvi mali trijumfi stigli već na početku utakmice.
"Zeleni" su svaki put bili brži u napadačkoj tranziciji. Ako u prvom naletu ne bi stigli do lakih poena, počinjali bi pozicioni napad sa prednostima koje su umeli da iskoriste. Oberto, Priđoni, Skola i ostali bili su previše spori da bi zatvorili prilaze svom košu. Vanserijski šut za tri poena kod Litvanije je bio proizvod magične inspiracije, kakva povremeno dođe kada ostavite srce na parketu.
Litvanija je na momente izgledala kao Španija u najboljim danima, potvrđujući da nije poenta u imenima na terenu ili trofejima koje imaju za sobom. Za ljubitelje košarke koji žive u zemljama opsednutim fudbalom - kao ja - uspeh Litvanije je dar sa neba. Zemlja koja voli košarku, kao što je voli Litvanija, zaslužuje samo najbolje od svoje reprezentacije.Dakle, sve je naizgled proteklo logično, ali naravno da je ispod površine ostalo mnogo materijala za analizu, istraživanje i zadovoljstvo. Pobednike i poražene odvojilo je nekoliko detalja vezanih za taktiku, tehniku i što je najvažnije - mentalne karakteristike (entuzijazam, koncentracija, samopouzdanje, želja).
Dve najzanimljivije utakmice četvrtfinalne runde, u kojima smo videli kako timovi u usponu ruše dve "zlatne generacije", izabrale su poseban, krajnje originalan bend da im podari soundtrack.
Undisclosed desires
I want to recognize your beauty is not just a mask (...) I want to satisfy the undisclosed desires in your heart.
Niko nije očekivao da Litvanija prođe u polufinale, verovatno ni sami Litvanci. Bez nekolicine glavnih igrača, sa Baltika je u Tursku doputovao tim sa slavnim imenom na prednjoj strani dresa, ali sa novim i - na papiru - limitiranim sastavom. Ali "Lietuva" je na terenu uspela da usmeri mnoge detalje u svoju korist (vidi kolumnu "Keep the faith") i na utakmici protiv Argentine stigne do veoma visokog nivoa košarkaške igre.
Bio je to perfektan miks taktičkog i mentalnog. Tim Kestutisa Kemzure pokazao nam je da nije slabašni vojnik u uniformi slavne armije. Podsetili su nas da uspeh u košarci ne garantuju imena, nego naporan rad i vera u sebe. Naravno da je i talenat važan, ali samo kao jedan segment multidimenzionalne priče.
Treneri širom sveta trebalo bi mnogo puta da puste snimak ove utakmice svojim igračima. Kemzura je napravio sjajan plan, a igrači ga do detalja sproveli u delo. Litvanija je dominirala na obe strane terena.
Jedna od glavnih tema za njih bio je Luis Skola, apsolutno nezaustavljiv igrač... do četvrtka uveče. Konstantno udvajan, Skola je postao žrtva sjajne odbrane. Bio je iscrpljen, kao i ostatak argentinskog tima, a iskustvo nas uči da fizički umor umnogome zavisi od našeg samopouzdanja i mentalne stabilnosti. Litvanska odbrana pomagala je na njemu sa svih strana, uvek u pravom trenutku i na pravi način. Skola nije mogao da predahne.
Kemzurina odbrana eliminisala je opasnost u reketu, ali nije zaboravila na spoljne pozicije. Dan pre utakmice sam pričao sa drugom iz Litvanije i priča je bilo o tome koliko je važno da učinak Priđonija bude limitiran.
Litvanija je mogla da ga napadne i pošalje ga na klupu sa nekoliko ličnih grešaka, ali je ipak odlučila da ga pobedi na terenu. Priđoni je bio potpuno pregažen, a time je Argentina ostala bez uobičajenog protoka lopte. Pokušali su "gaučosi" da ostanu na nogama kroz individualne akcije, najčešće preko Delfina, ali to ni izbliza nije bilo dovoljno da nadoknadi loše stvari koje su im se događale u odbrani.
Litvanija je znala kako da napadne argentinsku odbranu, inače dosta slabu tokom čitavog Mundobasketa. Brzinom! Ne samo trčanjem i kontranapadima, nego i insistiranjem na kretanju tokom sve 24 sekunde poseda lopte. Plan je verovatno bio sračunat na slamanje Južnoamerikanaca na duge staze, s obzirom na manjak opcija na njihovoj klupi, ali su prvi mali trijumfi stigli već na početku utakmice.
"Zeleni" su svaki put bili brži u napadačkoj tranziciji. Ako u prvom naletu ne bi stigli do lakih poena, počinjali bi pozicioni napad sa prednostima koje su umeli da iskoriste. Oberto, Priđoni, Skola i ostali bili su previše spori da bi zatvorili prilaze svom košu. Vanserijski šut za tri poena kod Litvanije je bio proizvod magične inspiracije, kakva povremeno dođe kada ostavite srce na parketu.
Hysteria
Cause I want it now, I want it now, give me your heart and your soul.
Dve sjajne generacije, španska i srpska, bliska prošlost i budućnost evropske košarke, prošle godine su se sastale u prvoj i poslednjoj utakmici Evrobasketa. I tada sam napisao da je sjajno što se Srbija ponovo nalazi u vrhu. Ista stvar kao sada sa Litvanijom. Postoje reprezentacije koje nikada ne bi smele da izostanu sa najvećih takmičenja, a Srbija je jedna od njih.
Srbija očigledno preuzima primat od Španije, svake godine sve više i više. Koraci u tom pravcu, koje smo do sada ispratili, bili su briljantni. Ovaj poslednji (ne poslednji u celom procesu, jer mislim da on još nije završen) je bio čudesan.
Ne volim mnogo grupu Muse, ali voli je moj brat, pa su mi se neke pesme ubacile u uši prostim mehanizmom beskrajnog ponavljanja (hvala ti, burazeru). Dok sam gledao Srbiju i Španiju u sredu, setio sam se pesme "Hysteria".
Posmatrajući utakmicu sa trenerske ili skautske tačke gledišta, ona je bila puna grešaka, taktičkih propusta i mentalnih... pa, upotrebiću malo grublju reč - gluposti. Povremeno je na terenu vladao haos, ali je borba istovremeno bila toliko velika i nesvakidašnja, da sam rekao sebi "dođavola", otkačio se od profesionalnih navika i uživao u drami.
Ako niste "patriota" i nije vas briga ko je odakle, posebno kada je reč o sportskim takmičenjima, imate privilegiju jasnijeg sagledavanja stvari i većeg stepena uživanja u predstavama.
Srbija je preživela haos jer je imala to "nešto" što je Španiji nedostajalo u Turskoj. Teodosićeva trojka je bila van svih standard, ali nije samo to rešilo utakmicu. Rešila ju je i Kešeljeva šuterska inspiracija, to što je bio na pravom mestu u pravim trenucima. Takođe Savanovićev individualni kvalitet i poznavanje slabosti španskog tima, Ivkovićev menadžment itd.
Gledajući utakmicu, možda sam se malo istripovao, ali video sam Španiju i Srbiju - timove posvećene ultrabrzoj, napadačkoj košarci - kao deo istog vrtloga, samo na njegovim suprotnim krajevima. Španija je dolazila odozgo, kao aktuelni šampion koji je razmišljao samo o zlatu, a Srbija odozdo.
Mogli bismo sada da uđemo u desetine sitnih taktičko-tehničkih detalja, ali meni je uvek zanimljivija analiza mentalnog aspekta. Mislim da je Srbija bolje iskontrolisala svoju vrtoglavicu nego Španija svoju. Trojke Kešelja i Teodosića su mi krunski dokazi.