Završni komentar Nikole Lončara o nastupu srpske reprezentacije na Mundobasketu, uz pogled na dane buduće...
Znam da je četvrto mesto celoj našoj naciji malo, jer smo navikli na medalje i hoćemo najviše od svih naših sportista. Zbog toga i jesmo toliko dobri, zato što tražimo i očekujemo puno.
Činjenica je da nismo dobili željenu premiju, u vidu medalje, međutim, povratak na veliku scenu je ostvaren i to je najvažnije za našu košarku i naš Savez. Sa ovom grupom igrača, Košarkaški savez Srbije može da pravi planove za narednih pet-šest godina i reši nagomilane probleme finansijske prirode.
U Turskoj smo vratili ugled i poštovanje, ne samo naše publike, nego i svetske košarkaške javnosti. Svi su prepoznali naš stil igre, koji je dosta godina bio neprepoznatljiv.
Po meni, ima ipak jedna stvar koja fali ovoj generaciji...
Pričali smo da su nosioci igre u našoj reprezentaciji Teodosić i Krstić, da tu može da uskoči i Veličković. Pojavilo se i nekoliko igrača iz drugog plana, totalno neočekivano: Rašić, Savanović, Kešelj fenomenalnim šutom za tri poena. Ali da bismo se stalno borili za zlatne medalje, olimpijske i druge, mislim da nam je potrebna još jedna zvezda, veća od svih igrača koje sada imamo. Neki Saša Đorđević, ili Dejan Bodiroga, ili Saša Danilović...
Takvog igrača, koji će od prve do poslednje utakmice da iznese turnir kako treba, trenutno nemamo. Imali smo više njih koji su odigrali odlično, ali niko nije imao kontinuitet koji se traži.
Stručni štab je odradio posao na najvišem nivou, velikim radom i posvećenošću. Živeli su bukvalno isto kao igrači. Napravili su atmosferu na kojoj svi mogu da nam zavide. I van Srbije se priča o odnosu koji selektor Ivković ima sa igračima. Španci iz njegovih gestova pomisle da je situacija nekada na ivici tuče, ali to je toliko konstruktivan odnos i to znamo mi koji smo prošli isti dril.
Svetska košarka je došla na određeni nivo, gde je uloga trenera umanjena u delu koji se tiče autoriteta nad igračima. Malo je nestala ta "stara škola", koja je bila istaknuta kod nas u vreme najvećih uspeha reprezentacije. Ali to se vratilo prisustvom Dušana Ivkovića. Autoritet i kult reprezentacije.
Litvanci su veliko iznenađenje. Bilo je teško igrati protiv njih, zato što smo na težak, težak način izgubili polufinalnu utakmicu. Ispraznili smo se i emotivno i igrački, momci nisu spavali, dok su oni lagano poraženi od Amerikanaca i po njihovoj igri se videlo da ih to uopšte nije uznemirilo.
Iako smo imali odličan nastup na Svetskom prvenstvu, možemo još da napredujemo. Što se tiče same reprezentacije, ne treba tražiti problem tamo gde ga nema. Ovo je uspeh. Sada i naš Košarkaški savez ima idealne uslove da stane na noge.
Nemam nameru nikoga da kritikujem, pogotovo što ne živim u Srbiji i nemam nikakve veze sa Savezom. Ali red je da u taj Savez dođu mladi ljudi. Ne mislim ljudi od 25-30 godina, nego da dođu naši bivši asovi, neki sportski radnici koji će voditi priču na malo drugačiji, moderniji način. Ljudi koji će se tome posvetiti i kojima će to da bude jedini posao. Bilo bi idealno kada bi to bili Bodiroga ili Paspalj, kao što se priča.
Što se tiče selektora, sve će zavisiti od njegove motivacije i njegovog fizičkog stanja, jer njega u Olimpijakosu čeka neviđen posao, sa punom odgovornošću. Ako bude imao snage i ako bude hteo da nastavi, naravno da ne treba razmišljati o bilo kojoj alternativi.
Veliki pozdrav svima!