Posle više u nedelju dana provedenih u Jesenicama, doputovali smo u glavni grad Slovenije. Za svaki slučaj, zapisali smo i "kontaktne številke hišnika".
Ekipa Dude Ivkovića produžila je ostanak u Sloveniji i izveštačima beogradskih redakcija. Posle dana provedenih u neinspirativnoj okolini Podmežakla arene, na prijatnih 17 stepeni uz neprijatno sivo i kišovito vremene, dočekao nas je i glavni grad zemlje organizatora.
Već na Prešernovom trgu dobili smo razlog za optimizam. Simpatične devojke prodaju na jednom od štandova majice sa nalepnicom: "Srbija šampion(i)!".
"Pa, to je to! Daj odmah jednu!", glasno smo konstatovali. Kad, u momentu spazismo da na majici pored piše i "Slovenija šampioni!", pa čak i "Izrael šampioni"!? Hm, bilo bi zanimljivo ovih dana videti reakciju Halperina, Pninija i ostalih na taj slogan...
"Ubijanje" vremena kraj Ljubljanice nije brže prolazilo dok smo razgledali izloge. Ipak, nekoliko puta sam morao da vadim telefon iz torbe da bih slikao. Da nisam, ko bi mi poverovao da se prodaju "smartfoni" (i ne bili pametni) po ceni od devet ili deset hiljada evra?
I sa ulice sam mogao da zaključim da dobro "idu" knjige Pepa Gvardiole, biografija Dražena Petrovića, "Inferno" Dena Brauna...
U kratkom i prilično nepotrebnom predahu od "dugog" puta sa severa Slovenije (45 minuta!) potrošili smo tri, četiri evra na dva napitka, pa krenuli na konačno odredište - "Ljubljanski kompleks Nelson Mandela".
Sagrađene početkom 60', zgrade sa petosobnim stanovima, biće u narednih desetak dana prebivalište i naše (za sada) četvoročlane ekipe. Zagrada u prethodnoj rečenici je neophodna, jer nam je gazdarica Aleška skrenula pažnju da u stanu imamo i (nama neočekivanog) cimera.
Doduše, još ga nisam video, ali ga iščekujem celo veče. Tokom dana nije dolazio, niti smo videli njegove stvari.
Za svaki slučaj, zapisali smo "kontaktne številke hišnika" Suada i Muse, pa krenuli ka dvoranama Stožice i Ježici. U prvoj će reprezentacija igrati, a u drugoj trenirati.
Uz put smo videli i nekoliko bilborda i panoa, sa regionalno prepoznatljivim licima.
Stožice su konstruisane kao beogradska "Marakana". Kada uđete na tribinu, "upadnete" u nju i zaista je velika. Dvorana u Ježicama je manje - više veličine školske sale.
Na stepenicama ispred sale za trening sreo sam ukrajinske novinare i dvočlanu ekipu lokalne državne televizije.
Shodno logici, počeo sam razgovor na srpsko-slovenačkom (sa primesama "gorštačkog" engleskog) sa kolegama iz Ljubljane.
Povela se priča i o međusobnom sporazumevanju.
"Evo, na primer, ja ne razumem baš svaku reč koju on meni priča, ali prepoznajem o čemu mi govori", dominirao sam razgovorom, na šta je tri godine od mene stariji Slovenac potvrdno klimao glavom.
Potom mi je još nešto rekao i bacio mi "kosku". Srećom, (valjda) me ništa nije pitao.
"Ja zdelal domašnuju rabotu, nu ja zabil tetradku doma", dokazao sam i znanje ruskog.
Elem, slobodne termine zbog nedolaska "orlova" iskoristili smo da i sami malo šutiramo. Naravno, izveštač MONDA bio je najprecizniji.
"Mirzaaaa", vikao sam mučeći i sebe i loptu pokušajima da je probacim kroz obruč sa polovine terena. "Iz svlačionice".
Jedan od volontera sedeo je sa strane i gledajući majstorije maestra na terenu konstatovao:
"Ti stvarno kao sa parkinga...".
Ja sam ostao. Čekaju me sakupljene izjave igrača pred sutrašnji start druge faze, a ni stan, ni "osvojena" soba neće se sami braniti.
Još niko nije zazveckao ključevima u hodniku.
(Izveštač MONDA iz Slovenije, Mladen Šolak)