/Kolumna Edina Avdića o Toniju Parkeru, napisana 21. septembra 2013./

U prohladnoj sarajevskoj "Zetri" prije tačno 14 godina zagrijavao se neki žgoljavi dječak u opremi koja je bila barem tri broja veća. 

Godinu kasnije na juniorskom evropskom prvenstvu u Zadru zvanično je debitovala "Generacija Parker", najbolja u istoriji francuske košarke. Ronny Turiaf, Mickael Pietrus, Boris Diaw, Yakhouba Diawara i Parker koji je prvenstvo igrao u plitkim "adidas" patikama ala Jackson Richardson.

U prepunim "Jazinama", Francuska je nakon produžetka košem Turiafa osvojila evropsko prvenstvo i očekivalo se da će Parker i drugovi donijeti Francuskoj u budućnosti barem jedan naslov sa nekog velikog takmičenja. Godine su prolazile, ali generacija Parker je postala poznata po nevjerovatnim porazima više nego po bilo čemu drugom.

Polufinale EP 2003. protiv Litvanije. Francuzi su imali 70:65 na tri minute do kraja i izgubili meč. U posljednjem napadu loptu je izgubio Tony Parker.

Dvije godine kasnije u Beogradu, Francuska je također u polufinalu imala šest razlike protiv Grčke u posljednjem minutu da bi izgubili trojkom Diamatidisa.

U Španiji 2007. u četvrtfinalu šutirali su slobodna bacanja 9/20 i doživjeli poraz protiv Rusije 75:71.

U Poljskoj 2009. nisu imali šanse protiv Španije u četvrtfinalu. Bilo je 20 razlike.

Začarani krug konačno su razbili u Litvaniji prije dvije godine kada su se dokopali finala. Tamo je ponovo stajala Španija....

Šta je bila konstanta svih tih godina?? Parker se uvijek vraćao. Ni NBA slava, ni tri titule šampiona sa Spursima, ni nagrada MVP finala 2007, ni djevojke koje su ga salijetale na svakom koraku. Ništa nije moglo da natjera Parkera da kaže: "Dosta je bilo. Ovo ljeto pauziram".

Kroz brojna razočaranja i bolne poraze, kroz povrede, kroz brutalno teške NBA sezone Tony Parker se svake godine odazivao na pripreme reprezentacije. Nijedan poraz ga nije pokolebao. Kažu da se nakon pada pravi ljudi uvijek oslone na noge i nastave dalje još jače, a Tony je to radio svako ljeto.

U vrijeme kada razni čudaci uslovaljaju svoj mediokritetni nastup bizarnim zahtjevima, kada pubertetlije koje su tri puta šutnule na koš filozofski objašnjavaju kako se moraju spremiti za klupsku sezonu i kako reprezentativne obaveze nose rizik od povrede, kada tom i tom smeta taj i taj trener koji je selektor, Tony Parker - HEJ, TONY PARKER - šuti i igra.

Francuska je reprezentacija u kojoj se svi slažu. Povišenih tonova zaista nema. Tamo su kuće od čokolade, prozori su od marmelade, bez obizra šta se dešava na terenu. Šutiraš 0/15 niko od saigrača te ne gleda mrko. Sve je u stilu:

"Hajde majstore, biće bolje, pogodićeš sledeću".

Gotovo da im trener i ne treba, mada zlobnici ionako kažu je najveći domet Vincenta Colleta glasno pjevanje himne prije početka tekme, nakon toga se pretvara u gledaoca.

Evo, recimo najbolja opaska sinoćnje utakmice se desila kada je sredinom treće četvrtine jedan pomoćni trener koji sjedi u blizini moje komentatorske pozicije rekao:

"Ove dvije neznalice (Orenga i Collet) ne mogu da dobiju ovu utakmicu! Ovdje će se igrati produžetak".

Sve to se mijenja kada su Španci sa duge strane. Francuzima se zakrvave oči. Španci su zaista kvalitetni, ali drže se tako bahato, toliko su arogantni i toliko potenciraju svoj premoć da to smeta i ovoj francuskoj ekipi kojoj realno ništa drugo ne smeta.

Međusobnu netrpeljivost je proizveo, a ko drugi nego Rudy Fernandez, onim udaranjem Parkera u finalu Eurobasketa u Litvaniji. Dugo su Francuzi čekali revanš i onda su ga dočekali i to na najbolji mogući način, povratkom nakon 14 poena zaostatka na poluvremenu....

Francuska ruku na srce nije izgledala kao ekipa koja može do finala, posebno nakon lakih poraza od Litvanije i Srbije u drugom krugu ali su onda svoju sudbinu stavili u ruke Tony Parkera i on ih je doveo na korak od obećane zemlje.

Parker je ubacio 60 poena u četvrtfinalu i polufinalu, prvo protiv Slovenije, a potom i Španije, te u najvećim djelovima tih utakmica bio sam protiv svih u napadu. Ostatak tima nije imao bilo kakvu ideju, ali Parker je pravio slalome kroz protivničke odbrane, pretrčavao kompletne petorke, vrtio rolinge u srcu reketa i redovno završavao prodore preko i pored protivničkih centara.

Njegova sposobnost da u  nekom svom ritmu klizi pored odbrambenih igrača i da gotovo svaki put pronađe ugao ili da baci svoj nepogrješivi floater ili da položi loptu na tablu ostaju stvari kojima ćemo se diviti i kada se završi njegova karijera. Čovjek je u NBA karijeri na gotovo 50 odsto šuta iz igre! To ne viđate od playmakera osim ako se ne zove John Stockton.

Nakon što je završio svoje remek djelo protiv Španije, Parker se proveselio sa saigračima, a zatim otišao i svakom španskom igraču ponaosob pružio ruku. Svi bolni porazi na stranu, Tony Parker je i dalje tu, i dalje čeka svoju šansu da odvede Francusku na krov Evrope.

"Magnifique, Tony, magnifique!!!", vikali su francuski navijači oko mene...

Magnifique, nego šta...

Oproštaj Tonija Parkera: "Najveći, zauvek"