Hrabra, kakvu je pamtimo i iz doba kada se takmičila za Srbiju, naša nauspešnija plivačica i bivša prvakinja sveta, Nađa Higl (30) obelodanila je kako se suočila sa saznanjem da boluje od teške i neizlečive bolesti.
Još dok sam bila dete, osim decjih standardnih bolesti, nikada nisam imala nekih vecih zdravstvenih problema. Od šeste godine života sam se bavila plivanjem i vodila zdrav život.
Od šestog razreda osnovne, kada sam operisala krajnike, pa do trudnoce, moj zdravstveni karton je bio prazan. Hiljadu puta sam se zapitala da li je moguce da se ovako nešto desi osobi koja je živela zdravim, sportskim nacinom života?
Kao što i sami znate, ne postoje pravila u životu koja nam garantuju da cemo biti živi i zdravi ako živimo zdravo. Ja sam teško podnela cinjenicu da cu do kraja života morati da pijem lekove i da ce postojati periodi u kojima cu morati da idem na biološke terapije i da ležim u bolnici.
Krenucu od samog pocetka. Prvu trudnocu sam iznela savršeno i sve je prošlo idealno, ako zanemarimo dugometražni porodaj. Nisam imala neke tegobe u prvoj trudnoci i to je bio najveci razlog zašto sam odlucila da ubrzo proširimo našu divnu porodicu i da Dragan ima sa kim da odrasta.
Želja mi se brzo ispunila i ostala sam u drugom stanju i sve je prolazilo u najboljem mogucem redu. Medutim, oko šestog meseca trudnoce, krvna slika, tacnije nivo gvožda u krvi je bio u padu. Povezivali smo to sa malom razlikom izmedu dve trudnoce, kao i hemoroidima koji su me još od prvog porodaja mucili.
Dakle, našla sam se u situaciji da su svi simptomi jednostavno bili zamaskirani zbog stanja u kom sam se nalazila. Tri puta nedeljno sam u bolnici primala gvožde, medutim nije bilo pomaka. Došlo je do toga da ce mi možda biti neophodna transfuzija, što me je užasno plašilo.
Borbu sa gvoždem smo vodili do pocetka osmog meseca trudnoce, kada me je ujutru odjednom poceo da probada bol u stomaku. Sva sreca pa sam znala da nije u pitanju beba, jer sam imala iskustvo kako kontrakcije izgledaju.
Spakovala sam starije dete i odvela ga kod majke, a ja krenula da vadim krv kako bi dr Parovic, koji mi je vodio trudnocu, video nivo CRP-a. Rezultati su bili katastrofalni, a doktor je odmah potvrdio da je beba u dobrom stanju i uputio me kod dr Moše kako bi mi proverio stanje unutrašnjih organa.
Svi simptomi su ukazivali na pankreatit, što su kasnije analize i potvrdile. Verujte mi, nisam bila svesna u kojoj sam se opasnosti nalazila. Hitno su me prebacili na intenzivnu negu u Višegradskoj bolnici i pristupili svemu veoma ozbiljno.
Zbog stanja u kom sam se nalazila, nisu mogli da primene agresivnu terapiju, ali su uspevali da umanje bolove i stabilizuju situaciju. Taman što su me skinuli sa intezivne nege i prebacili na održavanje trudnoce, usledio je novi napad i dr Petronijevic je, uz pomoc hirurga dr Dušana Jovanovica, nedelju dana nakon carskog reza konstatovao da se pankreas vratio u normalu i konacno sam mogla da idem kuci, a tada moje muke pocinju.
Naime, tokom citave trudnoce sam imala krvave stolice koje smo povezivali sa hemoroidima, medutim nije bilo tako. U toalet sam trcala 20-30 puta dnevno, i za nedelju dana sam izgubila 10 kg.
Konstatovano je da sam zaradila klostridiju, medutim i nakon duge terapije, odlazak u toalet je postao svakodnevnica. Na nagovor kume, otišla sam na kolonoskopiju, gde su, cim su malo zašli u crevo, videli o cemu se radi jer je crevo bilo u katastrofalnom stanju.
Dijagnostikovan mi je ulcerozni kolitis, bolest debelog creva. U prvi mah sam bila užasnuta što je to autoimuna bolest koja ce me pratiti do kraja života. Pocela sam sa terapijom, i nadala se poboljšanju, ali nakon nekog vremena sam opet pala jer nije bilo napretka.
Tek kada sam hospitalizovana na odeljenju za gastroentrelogiju na Zvezdari, i kada su mi prof. Njegica Jojic i dr Marijana Protic uvele pravu terapiju, pocela sam da osecam boljitak. Moja borba i dalje traje, još uvek nisam ušla u remisiju, ali imam dva najlepša motiva za borbu.
Iako zbog bolesti nisam uspevala da se izborim sa dve male bebe, bila sam srecna što imam priliku da ozdravim i da ih gledam kako rastu. Zahvalna sam što je u pitanju bolest koja može da se kontroliše i sa kojom može da se normalno živi kad se uvede u stanje remisije.
Ja sam na putu ka tome i nadam se da cu uz pomoc biološke terapije doci do rezultata…
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
(Tekst u celosti preuzet sa sajta Nade Higl: www.http://www.nadjahigl.com)