Odbojkašica Srbije Jelena Nikolić piše za vas iz Pekinga. U prvom dnevniku iz "olimpijskog gnezda" čitajte šta je na Jelenu ostavilo, za sada, najveći utisak.
Verovatno ste se ovih dana pitali šta znači ova rubrika "Olimpijsko gnezdo". Došlo je vreme da vam otkrijem tajnu.
Na ovom mestu ćete u narednih 20 i "kusur" dana čitati moje dnevnike i utiske iz Pekinga iz kojeg će se, nadam se, Srbija vratititi sa mnogo medalja.
Dragi moji, ja sam Jelena Nikolić, odbojkašica Srbije, koja ima to zadovoljstvo da brani boje svoje zemlje na Olimpijskim igrama i da piše za vas. Zato, čitajte MONDO.
Grad u kojem smo provele prva četiri dana zove se Tianjin i sa 12 miliona stanovnika je treći grad Kine, ujedno i najveća luka .. Zbog obaveza, a i vremenskih uslova, nismo izlazile mnogo iz hotela, a da bismo prešle ulicu treba bar pet minuta - ne zbog automobila, već biciklista, koji su krajnje neobazrivi i nepažljivi.
Interesantno da niko na biciklu ne sme da ima svetlo (po zakonu), pa smo se pitale kako voze noću.
Osim biciklista, najveći utisak na nas ostavila je i klima, bolje reći užasna vlaga. Iako je temperatura niža nego u Evropi, velika je vlažnost, teško se diše. Ovde smo već nekoliko i još se nismo navikle.
U Tianjinu smo imale sjajan smeštaj, počev od fantastičnog hotela, gde smo imale sobe veće od 100 kvadrata(!), spa centara, relaks masaža itd... Jedini problem je kao i uvek bila hrana koja, bar po meni, nije odgovarala visokom standardu našeg hotela.
Zajedno sa nama su od polaska iz Beograda i naši odbojkaši, a u hotelu su nas sačekali i plivači tako da smo se družili u slobodno vreme, igrali karte, ali i proslavljali poneki rođendan.
Sala u kojoj smo trenirali je potpuno nova i ono što je interesantno je da smo je upravo mi prvi koristili. Sve vreme smo bile u pratnji obezbeđenja koje nam je ponekad pomagalo, skupljajući lopte.
Tianjin ću pamtiti po lepim stvarima, ali pored toga svi smo jedva čekali da krenemo u Olimpijsko selo.
Zajedno sa odbojkašima, stigli smo u selo u jedan sat iza ponoći (lokalno vreme). Na ulazu u selo kontrole su rigorozne, sve je pod video nadzorom, sve se kontroliše - svaki ulazak ili izlazak iz sela.
Olimpijsko selo je ogromno i podseća me na ono što sam imala priliku da vidim na Mediteranskim igrama u Tunisu 2001. godine. Samo što je ovo ovde mnogo modernije. Osećaj, međutim, svakako nije ni približno isti. Gde god da se okrenem i pogledam vidim pet olimpijskih krugova, sportiste iz svih zemalja sveta...
Svaka zgrada ima istaknutu veliku zastavu da bi se znalo gde je koji olimpijski tim. Naša zgrada je B6 -sedmospratnica koju delimo sa Angolom, ali naš deo je mnogo veći. Komšije su nam Makedonci, Argentinci, Nemci, Česi, ali ima i nekih zgrada na kojima vise zastave zemalja koje ne može da prepoznamo.
U svakom apartmanu se nalazi po šest devojaka, sve je komplet novo, velika dnevna soba, dva kupatila i tri spavaće sobe sa terasama. Pošto smo bile mnogo gladne, a i znatiželjne, oko dva ujutro smo otišle u menzu da jedemo. Sala je ogromna: ima sedam vrsta kuhinja, ali neke devojke nisu želele da eskeprimentišu i isprobavaju, već su se odmah uputile u Mekdonalds.
Mi, koje smo ostale, odlučile smo se za mediteransku kuhinju. Inače, menza je otvorena 24 sata, hrana je uvek sveža, izbor je bogat i apsolutno nam ništa ne fali, tako da za vreme ovog boravka u Aziji nećemo biti gladne.
Dok smo se raspakovale, malo porazgovarale, prepričale utiske, već je bilo dosta kasno. Bilo je vreme da malo odspavamo.
Srpski olimpijski tim je sada gotovo kompletan. U četvrtak je došao i Nole, svi su tu. Uveče smo prisustvovali i podizanju srpske zastave i tom prilikom nam je gradonačelnica Olimpijskog sela (kakva titula!) poželela dobrodošlicu i prijatan boravak.
U petak ćemo odigrati trening utakmica protiv Italijanki, a posle toga idemo na ceremoniju otvaranja. Sve smo jako uzbuđene zbog toga i jedva čekamo da počne .. Nadam se da ćemo i tu Srbiju predstaviti na najbolji mogući način.
Puno pozdrava iz Pekinga i jedan "smeč" od Jelene
Na ovom mestu ćete u narednih 20 i "kusur" dana čitati moje dnevnike i utiske iz Pekinga iz kojeg će se, nadam se, Srbija vratititi sa mnogo medalja.
Dragi moji, ja sam Jelena Nikolić, odbojkašica Srbije, koja ima to zadovoljstvo da brani boje svoje zemlje na Olimpijskim igrama i da piše za vas. Zato, čitajte MONDO.
Grad u kojem smo provele prva četiri dana zove se Tianjin i sa 12 miliona stanovnika je treći grad Kine, ujedno i najveća luka .. Zbog obaveza, a i vremenskih uslova, nismo izlazile mnogo iz hotela, a da bismo prešle ulicu treba bar pet minuta - ne zbog automobila, već biciklista, koji su krajnje neobazrivi i nepažljivi.
Interesantno da niko na biciklu ne sme da ima svetlo (po zakonu), pa smo se pitale kako voze noću.
Osim biciklista, najveći utisak na nas ostavila je i klima, bolje reći užasna vlaga. Iako je temperatura niža nego u Evropi, velika je vlažnost, teško se diše. Ovde smo već nekoliko i još se nismo navikle.
U Tianjinu smo imale sjajan smeštaj, počev od fantastičnog hotela, gde smo imale sobe veće od 100 kvadrata(!), spa centara, relaks masaža itd... Jedini problem je kao i uvek bila hrana koja, bar po meni, nije odgovarala visokom standardu našeg hotela.
Zajedno sa nama su od polaska iz Beograda i naši odbojkaši, a u hotelu su nas sačekali i plivači tako da smo se družili u slobodno vreme, igrali karte, ali i proslavljali poneki rođendan.
Sala u kojoj smo trenirali je potpuno nova i ono što je interesantno je da smo je upravo mi prvi koristili. Sve vreme smo bile u pratnji obezbeđenja koje nam je ponekad pomagalo, skupljajući lopte.
Tianjin ću pamtiti po lepim stvarima, ali pored toga svi smo jedva čekali da krenemo u Olimpijsko selo.
Zajedno sa odbojkašima, stigli smo u selo u jedan sat iza ponoći (lokalno vreme). Na ulazu u selo kontrole su rigorozne, sve je pod video nadzorom, sve se kontroliše - svaki ulazak ili izlazak iz sela.
Olimpijsko selo je ogromno i podseća me na ono što sam imala priliku da vidim na Mediteranskim igrama u Tunisu 2001. godine. Samo što je ovo ovde mnogo modernije. Osećaj, međutim, svakako nije ni približno isti. Gde god da se okrenem i pogledam vidim pet olimpijskih krugova, sportiste iz svih zemalja sveta...
Svaka zgrada ima istaknutu veliku zastavu da bi se znalo gde je koji olimpijski tim. Naša zgrada je B6 -sedmospratnica koju delimo sa Angolom, ali naš deo je mnogo veći. Komšije su nam Makedonci, Argentinci, Nemci, Česi, ali ima i nekih zgrada na kojima vise zastave zemalja koje ne može da prepoznamo.
U svakom apartmanu se nalazi po šest devojaka, sve je komplet novo, velika dnevna soba, dva kupatila i tri spavaće sobe sa terasama. Pošto smo bile mnogo gladne, a i znatiželjne, oko dva ujutro smo otišle u menzu da jedemo. Sala je ogromna: ima sedam vrsta kuhinja, ali neke devojke nisu želele da eskeprimentišu i isprobavaju, već su se odmah uputile u Mekdonalds.
Mi, koje smo ostale, odlučile smo se za mediteransku kuhinju. Inače, menza je otvorena 24 sata, hrana je uvek sveža, izbor je bogat i apsolutno nam ništa ne fali, tako da za vreme ovog boravka u Aziji nećemo biti gladne.
Dok smo se raspakovale, malo porazgovarale, prepričale utiske, već je bilo dosta kasno. Bilo je vreme da malo odspavamo.
Srpski olimpijski tim je sada gotovo kompletan. U četvrtak je došao i Nole, svi su tu. Uveče smo prisustvovali i podizanju srpske zastave i tom prilikom nam je gradonačelnica Olimpijskog sela (kakva titula!) poželela dobrodošlicu i prijatan boravak.
U petak ćemo odigrati trening utakmica protiv Italijanki, a posle toga idemo na ceremoniju otvaranja. Sve smo jako uzbuđene zbog toga i jedva čekamo da počne .. Nadam se da ćemo i tu Srbiju predstaviti na najbolji mogući način.
Puno pozdrava iz Pekinga i jedan "smeč" od Jelene