ROJ DŽONS JUNIOR - BRŽI OD MUNJE

MONDO KOLUMNA: Vladao je svetom, a učio je gledajući borbu petlova!

Autor Vladimir Ćuk

Roj Džons junior je bio čudo od boksera. Takav spoj veštine u paketu se nije mogao videti još od dana Šugar Reja. Roj je u svoj prajmu bio najbolji bokser koga je svet video. LJubav prema boksu je bila velika, a imao je još veću ljubav. Onu prema borbi petlova.

Denis Rodman je išao kod Kim Džonga, dok je Roj Džons izabrao nekoga bližeg sebi. Ne mogu reći da su najbolji ortaci, ali mu je Putin dao državljanstvo verujući da sport ruši sve granice. Mislio je verovatno da će ih Džons srušiti jednako kako je rušio protivnike u ringu. Fantastično je dobra priča Roja Džonsa juniora. Niko mu nije odgrizao uvo. Nije bio brzopotezni kao Gvozdeni Majk. BIo je spektakularan na svoj način, a takva bi trebala da bude ova priča o njemu. Krećemo…

Boks se naziva plemenitom veštinom. Prvo zbog toga što se dvoje ljudi u ringu, udaljeni od ostalih, odmeravaju u snazi, veštini, taktici. Sve to rade u rukavicama, kako ne bi naneli previše opasne udarce onom drugom (retko se desi drugačije). Sve to rade udarcima iznad pojasa, obračunavajući se prvenstveno džentlmenski. Roj Džons je bio jedan od mnogih, dok nije pokazao da nije samo jedan od mnogih, već da je jedan od najvećih koji je stajao između konopaca.

Rođen je u malom mestu u Floridi pod imenom Pensakola. Postoji predanje lokalaca da je Pensakola najstarije evropskog naselje u Americi, pa možda otud velika želja Roja da redovno skokne do Evrope, posebno do jedne države čije državljanstvo poseduje, ali o tome malo kasnije u tekstu.


Tu gde je rođen gledao je svakodnevno borbe petlova. Nije jurio kokoške kao Roki, ali su ga borbe petlova naučile da se uvek ide na sve ili ništa. Kada je kao klinac, nervoznim prstima, uklanjao poraženog petla kome su oči i dalje bile žive, naučio je lekciju da u borbi koja se održava u ringu nema povlačenja. Nema belog peškira. Nema predaje. Postoji samo protivnik i neopisiva želja da ga pošalješ na pod. Iako je svaki put gutao knedle dok ih je uklanjao, nije smeo da pokaže tugu ili strah.

Otac ga je učio boksu. Improvizovane sprave su pomagale mladom Džonsu da usavršava svoje bokserske veštine. Deo treninga se sastojao upravo od gledanja borbe petlova tokom koje bi otac analizirao šta je pobednički petao radio kako bi pobedio. Imali su i svog petla koji je imao nadimak “Ludi”, ali je porodica imala i malog đavola u Roju. Sa 17 godina, pred punoletstvo, spremao se za Olimpijske igre gde će izaći na megdan najboljim borcima. Borci su za njega bili gomila drugih petlova koje je trebao da pobedi, proslavljajući svoj trijumf skokom karakeristčnim za ovu pticu.

Roj Džons će nakon početaka koji bi nečiju psihu dobro prodrmali, ali ne njegovu, postati najbolji “pound for pound” bokser na svetu. Stručnjaci kažu da takvog boksera nije bilo još od Reja Čarlsa Leonarda (nije muzičar) i Vokera Smita, poznatijih kao Šugar Rej samo sa različitim "prezimenima". Bivši šampion Majk MekKalum je u momentu gledanja borbi Roja Džonsa rekao, “Zaboravite na Leonarda i Robinsona sada. Ovaj dečko je mnogo brži. On udara jače, toliko jače da može da vas nokautira dok se povlači nazad. Evo videćete. Dobro se setite šta sam rekao”. Stari Majk je zapravo bio u pravu.

Izvor: Bettmann/Bettmann


Neki koji čitaju ove redove će savršeno znati ko je bio Roj Džons, dok će neki doći ovde iz znatiželje pitajući se, “Ma daj, ovaj bio najbolji bokser na svetu? Pa kako onda nismo čuli za njega?”. Do kraja teksta saznaćete zapravo i zašto se tako desilo.

Olimpijada u Seulu 1988. godine

Ako skočimo na tu Olimpijadu za koju se spremao oponašajući petla u ringu, Roj Džons je te ‘88 do finala stigao dominantno, bez izgubljene runde servirajući serije aperkata buzdovanom koji je držao u levoj ruci, igrajući po ringu u stilu Alija. U finalu je išao na domaćeg borca, Parka. Park je do finala stigao sumnjivo, dobijajući borbe na poene koje je zapravo trebao da izgubi, ali domaći teren je pobedio. Seul je video jednu od najvećih pljački u istoriji Olimpijskih igara. Džons je toliko “išamarao” Parka da su svi mislil da će biti nova pobeda sa nulom i zlatna medalja. Sudije su međutim pobedu na poene dali Parku. Roj Džons je zadao čak 86 direktnih udaraca bez da je stao u gard, dok je Park zadao tek 32. Čak je sudija u ringu koji je podigao ruku Parku, dok je on obešenog pogleda gledao u pod, poručio Džonsu da mu nije jasno zašto ovo rade.


Moram još jednom da se vratim nazad, tamo gde mirišu bor i hrast, i gde ljudi vredno rade u poljima kukuruza. Tu gde je rastao nije postojala nijedna sala za boks. Postojala je samo prašina iz koje se uzdigao jedan od najboljih boraca. Kada biste sada mogli da dođete do kuće Roja Džonsa (ovo znam iz dokumentarca) videli bi svinje koje rovare po smeću, pse koji razvlače ostatke ručka, petlove koji se nadaju novima pobedama, bika koji oštri rogove, konja koji odmara od vuče i improvizovani ring koji je izgradio njegov otac.

Sa 5 godina je počeo da springuje sa ocem u ringu, gde bi stariji Roj klekao na kolena zadavajući udarce otvorenom šakom takozvano šamaranje, svaki put kada bi mlađi Roj ostavio sebe nezaštićenog. Iako ga je majka preklinjala da se sparinguje sa ocem, želja za boksom je bila jača. Plakao bi od broja šamara, ali nikada nije odustao. Sa 10 godina je krenuo sa amaterskim boksom, kada je izvojevao pobedu protiv četiri godine starijeg momak, a uz to nekih 10 kilograma više. U glavi mu je uvek odzvanjala rečenica oca “Ništa nikada nećeš uraditi ako se budeš plašio”. Sa 6 godina je držao sačmaru. Sa 9 je jahao bika i konja. Sa 10 je učio da pliva u jezeru gde je voda bila dubine dve njegove visine. I čega onda on da se plaši.

“Posle nekog vremena sam prestao da osećam bol. Nije me bilo briga da li ću biti povređen. Mnogo sam se plašio oca. BIo je jako strog i grub. Govorio mi je da sam kao majka, da nisam muškarac, jer muškarci ne plaču. Uvek je tražio moju grešku, a kada si klinac onda je uvek i nađeš”, pričao je Roj o svom teškom detinjstvu. Čak je u jednom momentu razmišljao da okonča život, ali je boks pobedio tu želju. Roj je umesto sa ocem i majkom, postao prijatelj sa životinjama. Guska ga je pratila do škole, sa psima je merio brzinu i na kraju sa petlom plavim krila od koga je naučio koliko srčano treba da se bori.


Ali da ne ocrnim Velikog Roja, zahvaljujući njemu je mnogo dece odustalo od ulice i kriminala. Čak je i mentalno zaostalo dete doveo kako bi ga učio da boksuje i pokazao mu da nije ništa drugačiji od ostale dece. Nosilac medalje iz vijetnamskog rata je bio cenjen u komšiluku, ali ne i kod rođenog deteta u tim danima. Svaki prolazak voza bio je novo maštanja mlađanog Roja o bežanju iz Pensakole. Shvatio je to i matori, pa je upregnuo svu svoju snagu radeći više poslova, kako bi Roj mlađi mogao da ide po bokserskim turnirima. Prodao je traktor i veprove kako bi vodio svu decu po turnirima. Roj Džons je kao amaterski bokser znao da u danu odradi tri borbe i sve tri završio nokautom. Skor u amaterskom boksu je bio 121 pobeda uz 13 poraza. Samo godinu nakon sramno oduzete pobede u Seulu, Džon je kročio među profesionalce.

Oca je prvo na Olimpijadi, pa i par godina kasnije, zamenio Alton Merkeson, koji je bio još jedan od vijetnamskih veterana. Primetio je da aperkat ne završava okretanjem šake, ali nije ni želeo to da promeni. Umesto toga, rekao mu je da to doda kao još jedan udarac. Bez šipke u ruci. Bez ultimatuma. Roj je konačno osetio kako izgleda demokratija u sportu. Od momenta kada je 50 monaha iz Koreje došlo da se izvini zbog sramote, Roj je shvatio koliko ljudi poštuju njegovu veštinu čak i kada zvanična statistika to ne priznaje.

Po povratku iz Koreje u kuću su se sjatili agenti, a jedna od ponuda je bila 300,000 dolara, kola, kuća i konj za juniora. Dodali su 60,000 dolara za porodicu i 25,000 za fond koji bi okupljao mladiće sklanjajući ih sa ulice. Majka Kerol je znajući za ponudu rekla, “Otac te je doveo do ovde na svoj način. Daj mu šansu.”Uzdahnuo je duboko i odbio ponudu. Otac je osnovao firmu od tog momenta, dok se kućni prijatelj koji je bio advokat bavio organizovanjem borbi.

Posle početnih profi borbi dobio je etiketu novog Šugar Reja. Zvezda se rađala, a sjajni kostimi sa kojima je ulazio u ring bili su samo bonus na buduću reputaciju najboljeg boksera sveta. Igrao je i skakutao oko protivnika, tražeći slabu tačku i idealan momenat da napadne kako bi sa par vezanih udaraca oborio protvinika. Kombinacija direkta i aperkata je bila nestvarno brza, toliko da bez usporenog snimka niste mogli da izbrojite koliko ih je zaista bilo. “Ali bumaje, Ali bumaje” vikali su navijači tokom borbe u Kongu, Muhamedu Aliju, kada je u epskoj borbi “Rumble in the Jungle” boksovao protiv Džordža Formana. Za Džonsa je svaka borba bila potencijalno ubistvo, jer su udarci koje je on zadavao mogli biti kobni. Ali to je opet ona priča o petlovima…

Izvor: Bill Tompkins/Michael Ochs Archives


Otac ga je usporavao onda kada su trebali da ubrzaju, verujući da će sina u tim godinama slava i novac poremetiti, izmeniti, skrenuti pažnju sa borbe. Gvozdeni Majk je već tada bio slavan, sa milionima na računu, razuzdanim načinom života i sve što je Roj stariji video je to da će njegov sin krenuti tim putem ako se previše rano uključi na najveću pozornicu. Mladi borac je uplašio da će nestati za bokserske mape i da će kratko trajati. Najgori je protraćeni talenat, a ovo je upravo išlo ka tome.

Kada mu je otac hladokrvno ubio rotvajlera, jer je ugrizao njegovu sestru za ruku, Džons je rešio da stavio tačku na “saradnju”. Džon je pozvao svog trenera sa Olimpijade i rekao mu da je došao taj trenutak. Tada su krenuli snovi i njihovo ostvarenje na velikoj sceni. Džon nikada nije pio alkohol, nije pušio niti uzimao drogu, čak je imao ritual da ne spava sa ženama tri nedelje pre borbe. Ajkule su tada nanjušile krv, tako da se gomila agenata sjatila oko njega. Čak je i veliki King dolazio u Pensakolu nudeći svoje usluge, ali je Roj bio kategoričan. Ne. Želeo je da drži distancu. Koliko god bežao od krvi koja teče njegovim venama, imao je očevu crtu što se toga tiče. Izgubio je sigurnost da će ga otac čuvati ako postane teško, ali je to morao da izgubi kako bi postao veliki šampion. Morao je da postane svoj ćovek. I znao je da ako krene krivim putem, kao Tajson, da će otac biti u pravu. To je bila stvar koju nikako nije želeo i koja ga je vodila pravim putem.


Samo 11 meseci posle rastanka sa ocem odlučio je da se bori protiv Bernarda Hopkinsa za upražnjenu IBF titulu srednje kategorije. Nije više bilo sumnjivih boraca koje je mogao da “išamara” serijom udaraca leve ruke i zakuca za pod. Izabrao je čoveka koji je bio viđen za kralja srednje kategorije. To je bila prva od njihove dve velike borbe. Održala se ‘93 u Vašingtonu, na RFK stadionu. Hopkins koji je važio za tada najboljeg “pound for pound” borca na svetu, dobio je ozbiljnog izazivača koji je pretio da mu preuzme naslov. Roj je ubadao i nestajao, ne pružajući Hopkinsu previše šansi da ga dotakne. Odlukom trojice sudija, koji su svi glasali u korist Džonsa, osvojio je upražnjenu titulu.

Pound for pound značenje

"Pound for pound" je kao bokserska, a kasnije i fajterska, definicija, krenuo da se primenjuje od vremena Šugar Reja i Benija Lenarda. Možda najbolja fraza koja ovo opisuje je "nije bitna veličina pas u borbi, već veličina borbe u psu". Ako bi gledali vuka i žirafu koji se gotovo nikada neće sukobiti, vuk bi pobedio uvek ako bi bili slične veličine ili težine.


Godinu kasnije je bacao po konopcima Džejmsa Tonija, za tituli IBF super srednje kategorije, koji je bio još jedan “pound for pound” dijamant. Toni je dolazio iz 46 vezanih pobeda, što je bio fantastičan rezultat. Džons je možda prvi put bio autsajder za sve, osim za njega lično.

“Pre ću umreti, nego što ću izgubiti sebe. Žena te može napustiti. Deca te mogu napustiti. Čak te i roditelji mogu napustiti. Tačno znam kako se moji petlovi osećaju. Sve što imaš si ti. To te nikada ne napušta i zato to moraš da čuvaš”, rekao je Junior. Takvi ljudi dugo čuvaju ring.


Roj svaki dan igra košarku po nekoliko sati. Kaže da bi uspeo i u tome, ali je više voleo boks. Dan posle pobede na Tonijem vratio se treningu koji je trajao 4 sata. Praznicima ne kreće da slavi, dok ne odradi svoju trening sesiju. Svakog dana se iznova dokazuje sebi. Da može da bude još bolji.

Roj Džons je fenomen i tu treba staviti tačku koju gumica ne može da obriše. Zašto? Evo vam jedan od razloga. On je prvi bokser, od kada se vodi detaljna analitika mečeva, da u rundi nije dobio nijedan udarac od protivnika. Nijedan. Umetnost odbrane Roja Džonsa je bila renesansa u boksu. Prvi poraz je bila diskvalifikacija u meču protiv Montela Grifina, zbog udarca dok je ovaj klečao, ali je samo pet meseci kasnije u revanšu poslao Grifina na pod dva puta u prvoj rundi, povrativši titulu. I onda kao šlag na tortu je dobio borbu protiv Džonija Ruiza. Zašto je ovo važno reći? Zato što je ušao u borbu sa 88 kilograma, dok je Ruiz imao 103 kilograma. Junior je uzeo titulu u teškoj kategoriji i tako postao prvi bokser u 106 godina dugačkoj istoriji koji je uradio tako nešto.

Ako bi na jedno mesto skupio pet njegovih najboljih borbi i najbitnijih za njegovu karijeru, to su svakako neke od gore pomenutih. Pre svega, prvi meč sa Bernardom Hopkinsom, koji je nazvan "The Duel". Tada je boksovao sa naprslom desnom šakom i tu se videla sva magija taktike i IQ-a u ringu koje je posedovao Roj Džons. Sledeća je ona protiv Feliksa "Tita" Trinidada koji je pre toga "odmarao" dobre dve i po godine od boksa, dok je Džons bio daleko od svog prajma. Džons je dobio borbu i pored toga što je pričano da neće generisati gledanost, ovo je bila druga najgledanije borba njegove karijere. "The Uncivil War" je bila pomenuta borba sa Tounijem, u kojoj je dokazao da ga više ne smeju staviti u ulogu autsajdera. Touni je izgledao kao amater u ringu sa skorom 46-0. Borba protiv Džona Ruiza je sama po sebi kuriozitet, jer se time postavio među besmrtne sportiste. I za kraj, Antonio Tarver sa slike iznad, možda najveće rivalstvo koje je imao. Dugo da je Tarver vijao i na kraju je morao da prizna da je Roj Džons gazda u ringu.

Povukao se pre tri godine (u decembru će biti pune tri). U tom momentu je imao 48 godina. Poslednju borbu je odradio u rodnoj Pensakoli. Pobedio je Skota Sajgmona posle 10 rundi koje je dobio na poene. Karijera je trajala 29 godina, tokom koje je zabeležio 66 pobeda, od čega je 47 došlo nokautom uz devet poraza. Vezao je čak 34 pobede. Dve godine pre povlačenja, posetio je Rusiju u kojoj je od Vladimira Putina dobio njihovo državljanstvo, tako da je sada državljanin dva tradicionalna rivala na svim poljima. Neki kažu da je ovo bilo prikupljanje političkih poena za Putina, dok Džons kaže da u Rusiji postoji mnogo talentovanih boksera i da će mu državljanstvo omogućiti da tamo provodi više vremena.

Zanimljivost je da je ‘03 bio jako blizu zakazivanju borbe sa Tajsonom, koji mu je Fred Levin ubacio kao ideju. Kako je ta borba pretila da prvo bude spektakl, nego prava borba, Džons je odustao od te ideje, vraćajući se korenima i rečima svog oca. Ali evo već ove godine, zakazano za sam kraj novembra (ako se održi) možemo videti dvojicu velikana boksa u ringu. U poznim godinama, egzibicionom meču, ali njih dvojica na jednom mestu. To ne može biti ništa manje od spektakla i buđenja nekih davno zaspalih emocija.

A pre toga, buntovni sin se vratio tamo odakle je potekao. Otac je i dalje tvrd orah. Iako se petao vratio u svoj ring, mora da se zna ko je oduvek bio glavni petao. “Duboko u srcu ću ga uvek voleti, ali više nikada neću razgovarati sa njim kao otac sa sinom”, rekao je stari. Možda i nije potrebno. Možda su njih dvojica sve rekli jedan drugom. Ono što je sigurno, Roj Džons je sve rekao bokserskom svetu. Rekao je jasno i glasno da je najbolji. Jednoglasnom odlukom!