Na današnji dan 2008. godine u Puli preminuo je jedan od najuspešnijih i najpopularnijih sportista koje je SFR Jugoslavija imala, veliki Mate Parlov. Hrvatski bokser rođen u Splitu 1948. izgubio je samo tri od svojih 29 borbi, bio je olimpijski šampion iz Minhena 1972. godine, svetski šampion iz Havane 1974. godine, dvostruki evropski šampion...
Važnije od toga, bio je poštovan i voljen, a na vrhuncu svoje slave borio se 1976. na stadionu Crvene zvezde, "Marakani", pred 30.000 ljudi, kada je postao šampion Evrope. Rival mu je bio Italijan Domeniko Adinolfi i spektakl je ostao upamćen za sva vremena, bez obzira na to što su se nadležni u državi pred meč protivili promociji "profesionalizacije sporta u socijalizmu".
Posle velike pobede, Mate Parlov se bacio u publiku, koja ga je prigrlila u ogromnoj radosti. Pogledajte tu nezaboravnu noć jugoslovenskog sporta u domu Crvene zvezde i veliki trijumf trostrukog sportiste godine SFRJ:
Kao diplomirani ekonomista i svetski poznati bokser, Mate Parlov je odabrao da tiho provede penziju, vodeći svoj kafić u Puli. Vratio se boksu osamdesetih kada je trenirao jugoslovenske olimpijce pred Los Anđeles 1984, ali je odabrao da "penziju" provede vodeći računa o svom kafeu i svojim gostima.
U tom kafiću, "Mate", u centru Pule, 2004. godine je dao intervju za magazin "Dani" i u njemu objasnio svoju kultnu rečenicu o nacionalizmu.
"Da - kako ja mogu biti nacionalista ako sam svjetski prvak? Mnogi to ne razumeju. Nisu bili ni prvaci države, a često ni sami sebe nisu uspeli pobediti. Svet se divio mojim rezultatima i svi su me svugde prihvaćali kao svoga, beli i crni, svejedno. Upoznao sam svet i ne mogu biti ništa do kosmopolita. Tako ja gledam i na sport i na život", rekao je on.
"Politika? Nikad"
Priznao je da je bio član Saveza komunista Jugoslavije, ali i da ga politika nikad nije interesovala.
"Jesam, ali su me na kraju isključili jer nisam dolazio na sastanke. Nije me politika nikad zanimala. Davali su mi priznanja za moje uspehe i to je bilo sve. Ja sam u trenucima svojih slabosti tražio potporu u posve drugim stvarima".
Ljudska gromada i žestoki borac bio je emotivna duša. Uživao je u poeziji.
"Zelenoga više ja nikada videt' neću"
"Da. Nadahnjivao sam se stihovima još od detinjstva. Kasnije još izrazitije, u trenucima raznih kriza. Kao što kaže Tin u Ganutljivim opaskama: "Preboleo sam strasti, pa i ljutu pizmu. / Prekužio sam bes na verolomstvo. / Prostodušno se čudim vandalizmu. / Ja bivam mlađi. Svete, ja sam tvoje potomstvo!" Tako se i sam smatram potomkom sveta, iako ne bih dao na se i na svoje. Ali muče me pitanja koja se tiču cijelog sveta. Saosjećanje nas sve vezuje", govorio je Mate Parlov.
Voleo je i pesmu Branka Radičevića i recitovao je i pred novinarima.
"Volim i, opet bez izbora, upamtio sam puno pesama Kranjčevića i Preradovića, Matoša i Cesarića. Alegorijsku pjesmu Zmija Petra Preradovića znam napamet. Volim Branka Radičevića, Kad mlidijah umreti: "Lisje žuti veće po drveću, / Lisje žuti dole veće pada; / Zelenoga više ja nikada / Videt neću!" Pa Minadir Laze Kostića, Modru rijeku Maka Dizdara i mnoge druge".
Za sebe je govorio da "nije bio agresivan, ali jeste prilično žestok".
"Shvatio sam da moram pobediti sam sebe ako želim savladati druge. I to je bio najveći moj uspeh, govorio je Parlov.