Mnogo bure podiže se u prethodnih godina dana u regionalnom vaterpolu zbog Zorana Gopčevića Džimija. Zbog toga što je u Kotoru bazen dobio ime po njemu hrvatski klubovi više ne žele da igraju tamo.
To je napravilo probleme u regionalnoj ligi, ali i u reprezentativnim takmičenjima, a sada je o Gopčeviću progovorio Zoran Roje. Jedan od najvećih legendi hrvatskog i jugosloveskog vaterpola prisetio se svog prijatelja i saigrača u intervjuu za "Indeks".
"Ne znam šta bih vam rekao. Ako pitate za mene lično, Gopčević i ja smo bili jako vezani. Poznavao sam celu njegovu familiju, od oca Boža, do braće i sestre. Kad sam bio u Italiji, nagovarao sam ga da dođe da igra tamo, tražio sam mu veze, ali nije hteo. Ali, kad bi dolazio u Rijeku, uvek bi išao kod mojih roditelja da ih pozdravi i nosio im rakiju. Bili smo veliki prijatelji", prisetio se reprezentativnog druga.
Zoran Gopčević Džimi je optužen za ratne zločine tokom devedesetih, a Roje nije želeo da se mnogo osvrće na to.
"Rat je čudo, u najgorem mogućem smislu te reči. Rat napravi to što napravi. Ne znam šta bih drugo rekao. To je moja priča. Bili smo baš jako vezani i onda se dogodi to što se dogodilo. Sad to dalje elaborirati i širiti, nemam ni volje ni želje", završio je on.
Zašto Gopčević smeta Hrvatima?
Jedan od najvećih vaterpolista ikada sa ovih prostora igrao je za Primorac i tu je osvojoio kup i prvenstvo Jugoslavije, a imao je i uspeha u evropskim takmičenjima. Sa reprezemntacijom je osvojio zlato na Mediteranskim igrama u Splitu, zatim je sa Olimpijskih igara u Moskvi doneo srebro, a sa naredna dva olimpijska turnira zlata.
Preminuo je 30. septembra 2000. godine na treningu subotičkog Spartaka, a Hrvatska ga tereti za ratne zločine u logoru Morinj. Četvorica rezervista JNA su već osuđena na 12 godina, a Crna Gora je za 145 logoraša platila 1.400.000 evra odštete. U logoru Morinj je prema navodima optužnice zarobljen i mučen veliki broj civila, a predsednik Udruženja logoraša Morinj Zdenko Bulić govorio je da lično ima saznanja o Gopčeviću.
"Zoran Gopčević nije osvetlao obraz Crnoj Gori. Bilo je ljudi koji nisu maltretirali i terorisali, koji nisu tukli logoraše. Da ne ulazim u detalje, znamo svi šta se dogodilo, ali Gopčević se ne bi mogao dičiti svojim ponašanjem. Mislim da je bio zapovednik straže u logoru. Ispitivao je logoraše, zapovedao koga, šta, gde… Dozvoljavao je da se ljudi maltretiraju i tuku. Bio je nazočan čak tome. Nažalost, video sam svojim očima, osetio na svojoj koži. Teško je to komentarisati, jer je to unutrašnja stvar vaše države. Ponavljam, Gopčevićevo delovanje osetio sam na vlastitoj koži. Pustio bi njih tri, četiri, pet da me prebiju, a on bi gledao i uživao. I još bi me vređao. To sa spomenikom je vaša stvar, stvar vaše politike i onoga što mislite da je dobro i pozitivno. Ako mislite da je to dobro, sve ćemo pustiti na stranu — i njegovu vaterpolo karijeru i njegovu porodicu. Ako mislite da je zaslužio, vi mu to napravite. Ko sam ja da vama kažem uradite ili ne? Mislim, ako govorimo o logoru Morinj, da to nije zaslužio. Kolika je njegova sportska vrednost u crnogorskom društvu, to ne mogu da komentarišem, jer svi znamo da je bio vrhunski vaterpolista i reprezentativac. Navijali smo svi za Gopčevića , ali kako god odlučite, on nije osvetlao obraz", rekao je Zdenko Bulić.
Ko je Zoran Roje?
Bio je vrhunski igrać i trener, a sa reprezentacijom je osvojio olimpijsko srebro u Moskvi 1980. zatim zlato u Los Anđelesu četiri gdine kasnije, kao i srebro na Euru i bronzu na Svetskom prvenstvu i dva zlata na Mediteranskim igrama. Bio je kratko i selektor Hrvatske. U intervjuu za "Indeks" setio se i jednog gola Džimija Gopčevića.
"Moskva je bila odličan turnir. Igrali smo jako dobro, dobili neke utakmice u zadnjim sekundama, sećam se golova Ratka Rudića i Džimija Gopčevića. Strašno smo se borili i tako došli do završnice. Tada nije bilo klasičnog finala, nego se igrao završni krug i zadnja utakmica protiv Sovjeta odlučivala je ko će biti prvi, a ko drugi. Imam osjećaj da smo tu možda malo "legli" pre vremena, da nam je nakon svega malo splasnuo motiv. Borili smo se, bili blizu, ali objektivno mislim da smo se zadovoljili srebrom, a svi smo osećali da smo mogli i više", rekao je on.
Sa Ovčara i Kablara
Nakon srebra u Moskvi četiri godine kasniej pobeđena je Amerika i gol Milivoja Bebića doneo je trofej olimpiijskog šampiona. A trofej je proslavljen uz pesmu "Sa Ovčara i Kablara".
"Uvek je toga bilo. Ne sećam se kad se ta pjesma počela pevati. Imali smo jednu takvu epizodu kad smo bili u Bečeju na Balkanskim igrama, pred Olimpijadu. Uzimamo prvo mesto i onda svi idemo u kafanu, cela ekipa. To se Rudiću nije svidelo i onda nas je ujutro skupio, bilo je kišovito vreme, i počeo nas terati da plivamo bez plana. Mi smo već bili dosta potrošeni, ali isplivali smo ispod vremena koje je zadao, iščupali smo maksimum iz sebe. I kad smo videli da smo uspeli, na bazenu se zapevalo 'Sa Ovčara i Kablara čobanica progovara, Druže Tito, bela lica, kad ćeš doći do Užica?' Ta pesma je ostala s nama. Mi smo je pevali i pre, uzeli smo je nekako kao svoju neslužbenu himnu", završio je Zoran Roje.
(MONDO, Index.hr, N.L.)
BONUS VIDEO: