Srpski režiser Petar Lalatović, autor filmova "Ptice koje ne polete", "Poslednja oaza" i drugih, održao je retrospektivu sovjih filmova u Japanu, i tom prilikom održao predavanje kao član žirija medjunarodnog Festivala filma o prirodi u Tojami.
Majstor alegorije o ljudskom društvu, Lalović je prezentovao priču "Ko drugome jamu kopa, sam u nju upada", o predatoru koji iskopavši jamu u zemlji navlači u svoju zamku najrazličirtije insekte, sve dok mu jama ne dodje glave kada ga ptica kos zahvaljujući njoj lako pronadje i pojede.
"Film treba da ima cilj, ali ne poruku, jer su poruke izlizane i bukvalne. Kako bi rekao pokojni Ingmar Bergman - da imam poruku, ja bih je poslao u preporučenom pismu" kaže Lalović za Tanjug.
Režiser je u filmu "Rekvijem prirodi" bez uplitanja političkog konteksta, opisao uništavanje prirode i životinjskog sveta u Srbiji tokom NATO bombardovanja 1999. godine.
Ovaj film je, zahvaljujući umetničkoj snazi i upečatljivosti, čest gost festivala u zemljama članicama NATO - prikazan je i nagradjivan u državama kao što su u Italija, Portugalija i Češka.
Njegov film "Ptice koje ne polete", nagradjen Oskarom popularnosti, imao je najveći broj gledalaca u bioskopima 1997. godine - rezultat koji je ostvario u konkurenciji stranih hitova poput "Petog elementa" i drugih.
"Nisam bio od one dece koja nose zmiju ili žabu u džepu, ali mislim da sam se uvek vraćao u prirodu", rekao je Lalović upitan da opiše razloge svog interesovanja za prirodu i početak svoje karijere.
"U početku sam snimao naručene filmove za šumsko gazdinstvo 'Jelen' i tada sam shvatio da životinje imaju "dušu", odnosno da imaju svojstva kao ljudi: da mogu da vole, pate, da budu agresivne, zločeste - da imaju sve što i ljudi, ali u manjoj meri, mada ima i onih koje imaju te osobine izražene i u većoj meri od ljudi," ističe on.
Lalović trenutno radi ekološki film koji kritikuje eksploataciju i trgovinu prirodnim resursima i dobrima, " kroz primere rudarskih basena Bor i Majdanpek.
Ovaj film inspirisan je stavom i rečima "nepismenog indijanskog poglavice iz Sijetla koji je pre 150 godina odbio da proda svoju zemlju 'poglavici iz Vašingtona'", kaže Lalović upozoravajući da "ne smemo da dozvolimo uništavanje prirode ni u koju svrhu".
"Uprkos tome što razara prirodu, čovek nema drugog puta nego da joj se vrati", dodaje Lalović kojeg je na put u daleki Japan nateralo pismo jednog od organizatora festivala Hirohise Ote koji je, po sopstvenim rečima, 14 godina tragao za našim režiserom strahujući da je ovaj nastradao u nekom od ratova na tlu bivše Jugoslavije.
Lalović je dobitnik najvećih jugoslovenskih i srpskih priznanja za doprinos umetnosti poput "Nagrade AVNOJ-a"i "Sedmojulske nagrade", kao i više desetina nagrada na domaćim i stranim filmskim festivalima.
(Tanjug)
Majstor alegorije o ljudskom društvu, Lalović je prezentovao priču "Ko drugome jamu kopa, sam u nju upada", o predatoru koji iskopavši jamu u zemlji navlači u svoju zamku najrazličirtije insekte, sve dok mu jama ne dodje glave kada ga ptica kos zahvaljujući njoj lako pronadje i pojede.
"Film treba da ima cilj, ali ne poruku, jer su poruke izlizane i bukvalne. Kako bi rekao pokojni Ingmar Bergman - da imam poruku, ja bih je poslao u preporučenom pismu" kaže Lalović za Tanjug.
Režiser je u filmu "Rekvijem prirodi" bez uplitanja političkog konteksta, opisao uništavanje prirode i životinjskog sveta u Srbiji tokom NATO bombardovanja 1999. godine.
Ovaj film je, zahvaljujući umetničkoj snazi i upečatljivosti, čest gost festivala u zemljama članicama NATO - prikazan je i nagradjivan u državama kao što su u Italija, Portugalija i Češka.
Njegov film "Ptice koje ne polete", nagradjen Oskarom popularnosti, imao je najveći broj gledalaca u bioskopima 1997. godine - rezultat koji je ostvario u konkurenciji stranih hitova poput "Petog elementa" i drugih.
"Nisam bio od one dece koja nose zmiju ili žabu u džepu, ali mislim da sam se uvek vraćao u prirodu", rekao je Lalović upitan da opiše razloge svog interesovanja za prirodu i početak svoje karijere.
"U početku sam snimao naručene filmove za šumsko gazdinstvo 'Jelen' i tada sam shvatio da životinje imaju "dušu", odnosno da imaju svojstva kao ljudi: da mogu da vole, pate, da budu agresivne, zločeste - da imaju sve što i ljudi, ali u manjoj meri, mada ima i onih koje imaju te osobine izražene i u većoj meri od ljudi," ističe on.
Lalović trenutno radi ekološki film koji kritikuje eksploataciju i trgovinu prirodnim resursima i dobrima, " kroz primere rudarskih basena Bor i Majdanpek.
Ovaj film inspirisan je stavom i rečima "nepismenog indijanskog poglavice iz Sijetla koji je pre 150 godina odbio da proda svoju zemlju 'poglavici iz Vašingtona'", kaže Lalović upozoravajući da "ne smemo da dozvolimo uništavanje prirode ni u koju svrhu".
"Uprkos tome što razara prirodu, čovek nema drugog puta nego da joj se vrati", dodaje Lalović kojeg je na put u daleki Japan nateralo pismo jednog od organizatora festivala Hirohise Ote koji je, po sopstvenim rečima, 14 godina tragao za našim režiserom strahujući da je ovaj nastradao u nekom od ratova na tlu bivše Jugoslavije.
Lalović je dobitnik najvećih jugoslovenskih i srpskih priznanja za doprinos umetnosti poput "Nagrade AVNOJ-a"i "Sedmojulske nagrade", kao i više desetina nagrada na domaćim i stranim filmskim festivalima.
(Tanjug)
Pridruži se MONDO zajednici.