Kao što nam se objašnjava tokom nespretno ubačenog uvodnog naratora, u svetu traljavog naučno-fantastičnog trilera "Infinite", postoji retka grupa ljudi koja može da se seća svojih prošlih života. Za neke, Vernike, ovo znanje je dar – skup veština koji se akumulira kroz stotine godina i dokaz postojanja više sile.
Ali za druge, poznate kao Nihilisti, to je prokletstvo – zamorna besmrtnost koju žele nasilno i konačno da okončaju, uništavajući pritom i ostatak sveta. Do raspadnutih poslednjih trenutaka ovog filma od skoro sto minuta u kojima ništa ne funkcioniše, bićete član ove druge grupe, moleći se da sve u vezi sa ovim glupavim filmom sagori što je brže moguće.
Ovo je još jedan film na koji je pandemija ostavila trag, iako je teško oteti se utisku da bi kompanija Paramaunt i bez toga jedva uspela da natera bilo koga da ga gleda ili da mu bude stalo do njega, bez obzira kada i kako bi bio objavljen.
Nakon što je gotovo godinu dana kasnio u odnosu na prvobitni datum premijere, pre 4 godine je prebačen na platformu Paramaunt+, uz negativnu medijsku pažnju, reinkarniran kao digitalni original u nadi da će u tišini nestati, kao neuspeo pokušaj franšize koji više podseća na prošle filmove nego što likovi uspevaju da se prisete sopstvenih prošlih života.
Radnja filma
Infinite je zasnovan na romanu "The Reincarnationist Papers" autora D. Erika Maikranza. Radnja prati Evan Makolija (Marka Volberga) koji otkriva da se može setiti svojih mnogobrojnih prošlih života i poseduje veštine koje je učio kroz vekove. U ovom svetu, odavno traje sukob dve grupe – Vernika, koji žele da očuvaju ovu moć, i Nihilista, koji hoće da je iskorene zauvek. Režiju potpisuje Antoan Fuka, poznat po filmovima "Training Day" i "The Equalizer". Film je prvobitno bio planiran za bioskope, ali je zbog pandemije koronavirusa prebačen direktno na striming.
Infinite je pomalo "The Matrix", pomalo "Inception", pomalo "Mission: Impossible", ali najviše od svega – anonimna gomila besmislica u kojoj svi učesnici deluju kao da su tu samo zbog honorara, dok je nama teško da ih pratimo jer nas na kraju ne čeka nikakva nagrada, pisali su svojevremeno američki portali.
Ipak, film počinje apsurdno zabavnom uvodnom sekvencom: frenetičnom jurnjavom automobilima kroz Meksiko Siti sa upitnom koreografijom ali blesavo uzbudljivim završnim kaskaderskim trikom. Zatim skačemo u Njujork, ili bar reditelj Antoan Fuka želi da verujemo da je tako, iako je u stvarnosti Kardif poslužio kao zamena za Menhetn, što film potpuno izbija iz ravnoteže iz koje se nikad ne oporavi. Dodatno ga potkopava potpuno pogrešan izbor Marka Volberga za glavnu ulogu. U originalnom materijalu, naučnofantastičnom romanu The Reincarnationist Papers, njegov lik ima 21 godinu, a dodavanje tri decenije starosti nikad nije ni na koji način opravdano.
Volberg tumači “problematičnog mladića” Evana, čoveka sa šizofrenijom koji ne može da nađe posao zbog nasilne prošlosti, mučen onim za šta veruje da su psihotične epizode, a zapravo su vizije iz prethodnih života. Kada sazna da je on zapravo “Beskonačni”, biva uvučen u vekovni rat između Verika i Nihilista, obe strane opsednute potragom za magičnim jajetom koje bi moglo da okonča svet.
Možda je odluka da se za glavnu ulogu izabere Volberg bila pokušaj da se film razlikuje od niza bajkovitih adaptacija za mlade koji su preplavili bioskope posle "Hunger Games", sa likovima u dvadesetim koji brbljaju o zaraćenim frakcijama i mističnim moćima. Ali sve je jednako teško svariti, možda čak i teže, kada dolazi od glumaca dvostruko starijih od njih. Koliko god puta Volberg pokušavao da se našalio sa još jednom scenom pretrpanom informacijama (najviše upućenim jadnoj Sofi Kukson koja igra njegovu novu, a i večnu prijateljicu), film sebe shvata mnogo ozbiljnije nego što bi smeo, s obzirom da se pola radnje vrti oko lokacije nekog jajeta. Volberg u ulogu unosi gotovo ništa, držeći se obrazaca koje ponavlja kroz celu karijeru, jednako umoran kao i mi koji ga gledamo, a ostaje samo pitanje koliko bi više uspeha imao prvobitno angažovani Kris Evans. Jedini glumac koji se ovde očigledno zabavlja je Čivetel Edžiofor, koji potpuno preuzima manirizovanu ulogu zlikovca, urlajući i pucajući u nekim od najluđih scena filma, poput one u kojoj prosipa med po Tobiju Džounsu ili dozvoljava da mu benzin polivaju po licu dok besni o Bogu.
U Edžioforovim bizarnim ispadima vidi se nešto što je moglo da funkcioniše – nešto sa karakterom – na šta podseća i Džejson Macukas kao fellow Infinite koji ne želi da ga definišu kao muškarca ili ženu, neodređeno odgovarajući na pitanje da li su likovi uvek bili muškog ili ženskog pola ili oboje (Volberg, naravno, ignoriše njegovu molbu). Ali scenario Ijana Šora, koji je napisao zanimljivo morbidan horor "Splinter", ostaje dosadan koliko je to moguće, očajnički pokušavajući da preslika svaki stilizovani naučno-fantastični blokbaster iz poslednje dve decenije, umesto da pokuša da bude makar malo drugačiji. Čak i koncept prošlih života, osnovna premisa filma, jedva je obrađen – skoro uopšte nije vizuelizovan – već samo služi kao izgovor za niz glupih i neubedljivih akcionih sekvenci.
Film je trenutno dostupan na Netfliksu i drugi je najgledaniji film u Srbiji.
Bonus video:
Svet poznatih nadohvat ruke. Sve goruće teme, aktuelna dešavanja i najsočniji tračevi na jednom mestu. Pridruži se Viber zajednici ŽIVOT POZNATIH i budi u toku svakog dana!