Milutin Popović Zahar jedan od naših najuspešnijih kompozitora i tvorac brojnih hitova, rođen je na današnji dan, 12. oktobra 1938 godine.
Kako je rekao 2023. godine, danas piše pesme više nego ikada, a tada je u životnoj ispovesti otkrio kroz šta je sve prošao u detinjstvu. Odrastanje u rodnom Krupnju i Loznici bilo je obeleženo nemaštinom, nemačkom okupacijom, sukobima četnika i partizana, ali Zahar se nije predao.
Detinjstvo i rat
Bezbrižno odrastanje prekinuli su Nemci koji su mu kuću sravnili sa zemljom i porodicu poslali u logor.
"Uživali smo kada dođe vašar u Loznicu, našu kuću su Nemci izbombardovali i zapalili, neke ljude su povešali, a jedini ko je uspeo da pobegne to je taj Vlada Zečević, koji je iz popovske uniforme prešao u komunističku i postao partizanski lider. Ja sam otišao kod moje bake koja je bila sestra od strica Jovana Cvijića, imao sam brata i majku koja je bila učiteljica. Ja sam iz rata, tada sam imao dve godine, shvatio da je naša kuća preko puta nemačke komande okupacionih snaga. Pričao sam par puta da sam bio prvi domaći izdajnik. Naime, kada su Nemci radili gimnastiku, meni je to bilo zanimljivo, bio sam malo dete i jedan Nemac me je zvao i dao mi nešto braonkasto. Mi nismo znali šta je šećer, da nije bilo džanarika i trešanja, ne bismo ni znali šta je slatko. Kada sam probao onu čokoladu, odjednom je sva ona mržnja koju su mi otac i majka ulivali protiv njih nestala. Otac mi je tada bio u zatvoru, a taj Nemac je mene kupio za parče čokolade."
Odrastanje u paklu
Milutin je otkrio kako je tekao život u gradu koji je bio poprište sukoba partizana i četnika.
"Otac i ujak su bili u logoru, a Loznica je bio prvi grad koji je bio oslobođen, u toku jednog dana prelazila je u ruke četnika, Nemaca, pa partizana i tako u krug. U centru Loznice je bila kafans ‘Central’ u kojoj je bio jedan romski orkestar sa mojim budućim učiteljem Nemfom Amzićem koji je imao trio. Mali klinac koji svira razdrndani klavir, tambure je svirao neki njihov rođak i on koji svira violinu. Ko osvoji grad mora da naleti na kafanu koja ja imala tu veliku baštu, a mali je bio dužan da iz daljine prepozna ko je. Ako dolaze Nemci, oni pevaju ‘Lili Marlen’, ako dolaze partizani sviraju ‘Druže Tito’, a ako su četnici ‘Sve su straže generala Draže’. U toku dana je Loznica nekoliko puta padala u ruke jednima pa drugima, a jednog dana ovaj iz kafane kaže: ‘ko dolazi, vidiš da dolaze neki vojnici’, a on kaže ‘to su četnici i ulaze vojnici’, a oni kreću da pevaju ‘Sve su straže, sve su straže, generala Draže’, a ovaj kaže ‘kog Draže, mi smo partizani, mamu ti četničku’, a ovaj mali kaže: ‘Čekaj, druže, strofu – ‘al’ šta vredi Tito će pobedi’… i tako dalje", iskreno je govorio Zahar jednom prilikom i otkrio da je zbog privatnih razgovora sa Titom umalo završio u zatvoru.
Zahvaljujući majci je sve počelo
"Moja majka je u Sremskim Karlovcima završila violinu i bila je učiteljica. Kada sam napunio 16 godina, ona je meni od jednog Roma kupila violinu i njemu dala kubik drva i tako je to počelo. Meni je violina bila kao stativa dok mi majka nije rekla da biram između violine i fudbala. I ja sam razmišljao – ona ne zna kad ja igram fudbal, izabraću violinu. Devojčice vole onoga koji je nešto svirao, tako da sam, zahvaljujući strasnoj želji da me neko primeti, počeo da sviram violinu koja me je pratila u životu i donela mi sve što imam. Završio sam kasnije i Pravni fakultet, a tada je jednom mesečno bilo takmičenje ‘Pokaži šta znaš’, kao gosti su pevali Đorđe Marjanović i druge velike zvezde, a onda su studentima davali priliku da se pokažu. Ja sam slušao Helmuta Zaharija, čuli su me iz ‘Lole Ribara’ i odmah me uzeli. Prvo sam bio svirač, a onda sam postao zamenik Radeta Jašarevića koji je bio najveći violinista posle Carevca. I onda me je Rade Jašarević prozvao Zahar jer sam dobro svirao Helmuta Zaharija", ispričao je Zahar za Novu svojevremeno.
Bonus video:
Svet poznatih nadohvat ruke. Sve goruće teme, aktuelna dešavanja i najsočniji tračevi na jednom mestu. Pridruži se Viber zajednici ŽIVOT POZNATIH i budi u toku svakog dana!