Mlada glumica Tamara Aleksić mnoge je očarala još davne 2012. ulogom u filmu "Šešir profesora Koste Vujića", a u godinama koje su usledila, "okitila" se još brojnim rolama koje su učvrstile njeno ime na glumačkom nebu u Srbiji.
Talentovana umetnica sada je bila gošća 35. epizode podkasta "Nešto moje", a voditeljki Kseniji Mijatović prvi put je pričala o svojim počecima, upisu glume, porodičnim odnosima i lekcijama koje su promenile njen put i zbog kojih danas tako stameno stoji na zemlji.
Posluštajte njenu ispovest u nastavku:
Tamara se na početku osvrnula na to kako je uopšte uplovila u svet glume.
"Sve je krenulo od Pozorištanceta Puž. Mama je je reodvno vodila u pozorište, i to mi je bilo toliko magično, htela sam da budem deo svake priče. Onda me je baka odvela na audiciju za hor Pužića, imala sam pet godina. I sad, završila se ta audicija i čas, sva deca su izašla, samo mene nije bilo. I baka sad ulazi unutra, a ja na sceni sa Brankom Kockickom i pokojnom Cacom Aleksić. I ona vidi da mi barabar pričamo, Caca i ja, i da smo se potpuno zaljubili jedno u drugo. I dođe predstava koja se zove 'Ivica i Marica', tu nema hora, ali ima jedna devojčica koja igra vodenu vilu, i ta uloga je pripala meni."
"Tu su igrali Kaja Žutić, Ana Radivojević, Ceca Bojković, Bane Zeremski... i kako igraš dve, tri predstave dnevno gde si konstantno tu, konstantno si okružen tim ljudima, to je bilo neverovatno, jer odjedanput nekog zanima tvoje mišljenje, a ti si dete od 6 godina pa te pitaju - dušo, je l' tebi zabavno."
Tamara se osvrnula i na te neke najranije uspomene:
"Sećam se da sam bila fascinirana cecinim tim nekim veštačkim trepavicama koje su zeleno-zlatne, i da nam je Ceca donosila sarme. I pošto ja nisam jela sarme, ona kaže: 'Ovo su glumačke sarme', a ja tada obožavam sarme."
"Caca je pravila takvu atmosferu i tako nam je usadila da pozorište kolektivni čin, da postoji neko ko sve nadgleda i ko vodi računa o svima, tako da oni imaju slobodu da budu jednaki i ravnopravni i da svako daje svoju doprinost da bi proizvod, bio što kvalitetniji, i da bi se lakše komuniciralo", priča Tamara koja je kasnije zaigrala u "Šeširu Koste Vujića", na velikom platnu, a interesantno je da je drugu glavnu ulogu Lenke Dunđerski kojom je stekla ogromno poštovanje domaće publike, dobila upravo zahvaljujući toj prvoj velikoj roli.
"Ja sam bila opčinjena načinom na koji si ti glumila, načinom na koji si iznela tu ulogu. Koliko si imala godina kada si igrala Lenku?", pitala ju je Ksenija Mijatović.
"24, ja mislim. Pričali su mi i pisali svašta. Svakakve komentare - od toga da je divno, do toga da mi i dan-danas pišu neki ljudi da gledaju reprize i plaču, do toga da imam prevelike zube, da sam ružna, da se ne zna kako sam dobila ulogu", započela je Tamara, koja se potom osvrnula i kako je dobila ovu rolu.
"Ulogu sam dobila tako što sam otišla na kasting sa 19 godina. Nakon što sam upisala Akademiju, otišla sam na more, na kasting kod Šotre koji je zvao jer je gledao studente koji trenutno studiraju ili koji su tek upisali, trebao mu je neko za "Šešir profesora Koste Vujića". I pošto smo tu ostvarili lepu saradnju zvao me za Lenku. I to je nekako trajalo, ja sam zbog toga izgubila drugu veliku ulogu koja je takođe fenomenalna. Ali ja sam se verbalno dogovorila sa Šotrom, a za mene je verbalni dogovor isto kao pisani", priča Tamara Aleksić, i dodala, "sutra da me zove Tarantino, ja bih rekla - možemo li da pomerimo i da uskladimo dogovore".
Pogledajte trejler za seriju "Santa Maria della Salute":
Glumica ističe da je zahvalna na saradnji sa Šotrom, te da je kroz to snimanje upoznala ljude koji su joj jako bliski u životu.
"Bilo je teško i intezivno, ali lepo. A Lenka, nešto mi je tu bilo nepravedno kod nje. Bilo mi je nepravedno što se nije pričalo o njenom kraju i što se nije pisalo o tome kako su njene pesme i pisma koja je dobijala od Laze spaljena od strane njene porodice nakon što je umrla, i što se nije tačno znalo kako je preminula", nastavila je Tamara koja je utkala sve u tu ulogu.
Pogledajte kako je Tamara izgledala u seriji:
Na Ksenijino pitanje da li je postojao trenutak koji joj je bio teško da snimi ili izazovno, Aleksić je rekla: "Prvo - opraštanje pred smrt. To me je udarilo sa svih strana. A drugi je bio jako krupan kadar, Šotra je to nazivao 'krupno šotrinski'. Publika treba da vidi oko tog glumca, i to je drugačija forma, sve se vidi, mikropokreti... to je ono što je Šotra rekao - 'Ja znam koga sam birao od glumaca, ja verujem njihovom oku da će ispričati priču'. I ja u tom trenutku osvešćujem koja je to vrsta poverenja. I sad, tu je jedna kamera, druga kamera, tamo negde stoji Vojin koga ne mogu ni da vidim u tom trenutku od svega šta se dešava ispred - reflektor, direkt u oko... i sad ja treba njega da gledam. Šotra kaže: 'Ovo je nemi kadar', priča preko mikrofona da ne bi vikao i 'ajmo, može, akcija! I samo čujem disanje, njegovo disanje na mikrofonu - 'Lepo, lepo, a sada ona njega gledi'. I ti sad glumiš tako što zaljubljeno gledaš onog čoveka koga ne možeš da vidiš, ovako te snimaju i čuješ čoveka koji kaže - 'lepo, ona sada njega gledi, a sad ona plače'."
"I sad, 'ajde ti ostani u liku, ne smej se jer je užasno duhovit. 'Plače, plače... ne na levo! Na desno oko!".
Ksenija ju je pitala i koliko joj je bilo teško da se poistoveti sa Lenkom, ali i kako je izgledalo sarađivati sa Vojinom Ćetkovićem.
"Vojin, pre svega, ima neku ortačku toplinu koja je predivna. I uvek je tu i da pomogne i sve, ali i da olakša situaciju u svom smislu za humor. Šola je imao, konkretno taj kraj, toga se sećam, da moramo da se zagrlimo, ali nekako je užasno neprirodno, on je napravio, to je uradio posle toga i Aleksandar od Jugoslavije, nekako iz ove poze ti moraš da završiš, da je prirodno obraz uz obraz. I s jedne strane, ti shvataš koliko je to prelepo i bitno da napravi citat na nešto što je tako veliko kao što je bila serija 'Obraz uz obraz'. Ja sam ga pitala godinama posle za to, a on mi kaže: 'A pa nisam ja pravio citat na to, ja sam pravio citat na moje glumce'. Tako da, sve što je radio, radio je iz svoje ljubavi prema svojim glumcima, što je neverovatno i Šola je zaista bio... velikan, ali je sad opet iz tvoje glumačke prirode koji god žanr da igraš, traži uvek prvobitno realizam. I Vojin je olakšavao te stvari zato što je skidao bilo koju vrstu potrebe romantizacije ili mistifikacije. 'Ma gledaj, sad ćemo mi ovo...', pa mi ubaci humor, pa iz tog duhovitog, ortačkog izađe pa nešto drugo, prirodno, da znaš stvarno kako je došlo iz toga i da znaš koja je važnost i bitnost te scene".
A šta je još Tamara otkrila o svom odrastanju, prvim nastupima u podrumu tokom bombardovanja i izazovima u karijeri, poslušajte u videu na početku teksta.
Pogledajte još Tamarinih fotografija:
Ukoliko ste propustili prethodnu epizodu podkasta, poslušajte šta je u "Nešto moje" otkrila glumica Maša Dakić:
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili fotografija/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i propisima Zakona o javnom informisanju i medijima.
Vaše mišljenje nam je važno - ostavite nam komentar, nije potrebna registracija!
Bonus video:
Svet poznatih nadohvat ruke. Sve goruće teme, aktuelna dešavanja i najsočniji tračevi na jednom mestu. Pridruži se Viber zajednici ŽIVOT POZNATIH i budi u toku svakog dana!