Olivera Balašević podelila je duboko emotivne detalje iz svog privatnog života, prisećajući se odrastanja, nezaboravnih trenutaka sa suprugom Đorđem Balaševićem, ali i neizmerne radosti koju je u njenu porodicu uneo unuk koji nosi dedino ime.
Iako je povod njen novi roman "Ukus uspomena", u fokusu njene ispovesti ostaje ono najvrednije – porodica, ljubav i zajedništvo koje se ogleda u svakodnevnim sitnicama oko trpeze.
Govoreći o braku sa panonskim mornarom, Olivera ističe da se pravi zajednički život ne prepoznaje po filmskim scenama i velikim izjavama ljubavi, već po tome kako dvoje ljude nauče da dele svakodnevicu. Njih dvoje su brak gradili na mnogo improvizacije, smeha i veri da će sve na kraju biti dobro, pri čemu je Đole imao poseban dar da i u najtežim trenucima pronađe razlog za smeh.
- Ljubav u mladosti često izgleda kao da ćete zajedno osvojiti svet. Kasnije shvatite da je mnogo važnije to što ste zajedno umeli da preživite svakodnevicu. Nas dvoje smo gradili život od mnogo improvizacije, humora i vere da će nekako biti dobro. Đole je imao dar da i u najtežim trenucima pronađe razlog da se nasmejemo. A kada čovek može da se nasmeje usred brige, onda zna da je brigu već prebrodio. Iako sam izraziti hedonista, u našem domu praznici i slave nikada nisu ličili na vikinške gozbe ili krute trpeze s renesansnih slika. Naš hedonizam je bio drugačije prirode - on je bio u prepoznavanju. Moj kulinarski idol nije neki slavni šef sa previše zvezdica, već mali pacov Ratatui iz onog divnog crtaća. Zašto? Zato što on razume da suština nije u luksuzu, već u tome da te jedan zalogaj može momentalno vratiti tamo gde si siguran i voljen. Od prvih dana našeg zajedničkog života, moj poligon bila je kuhinja, a moj vodič jedan stari, stogodišnji zeleni kredenac. U njegovim fiokama zatekla sam recepte koje sam decenijama pokušavala da "ukrotim", svedem sve suvišno, a dodam sve ono nepostojeće što život u međuvremenu donese. Danas znam da mi je to uspelo. Nema većeg priznanja za pisca i majku od poruke koja stigne sa drugog kraja sveta, od naših klinaca, u kojoj piše da su probali krofne, urmašice ili london-štangle, ali da te svetske poslastice "nisu ni blizu" kao moje.
- Kada postignete da se vaše ime vezuje uz miris musake, boju gulaša ili ritual doručka, to znači da ste pobedili vreme. One silne teglice sa začinima na mojim policama nikada nisu bile tu za paradiranje ili estetski utisak, jer one su bile moji saveznici u kreiranju sveta koji miriše na pripadanje... Đole je bio onaj koji je te ukuse umeo da opeva, a ja ona koja je pazila da vatra pod njima nikada ne zgasne. Naš zajednički svet oblikovan je upravo tako: između njegove reči i mog začina, u potrazi za onim savršenim balansom zbog kog neke ljubavi ne prolaze - čak ni kada vreme prođe kroz njih, kaže Olivera.
- Mislim da se pravi zajednički život ne prepoznaje po velikim izjavama ljubavi, nego po tome kako dvoje ljudi nauče da dele svakodnevicu. A za stolom se čovek najbrže ogoli - tu nema mnogo glume. Tu se vidi i strpljenje i karakter i nežnost. Nas dvoje smo u brak ušli više sa verom nego sa sigurnošću. Bilo je mnogo improvizacije, mnogo smeha, ponešto brige i ono najvažnije - osećaj da čak i kada nešto nije savršeno, ipak pripadamo istom stolu.
- Odrastala sam bez oca, i možda sam upravo zato rano shvatila koliko je važno kada neko ostane. Ne samo u velikim životnim trenucima nego u onim sasvim običnim: uz ručak koji nije ispao kako treba, uz prazniji frižider nego što biste želeli ili uz tišinu posle napornog dana. Kasnije sam razumela da se ljubav retko prepoznaje u onome što ljudi govore kada im je lepo. Mnogo više u sitnicama koje niko sa strane ne vidi: kada neko sačuva topliji deo ćebeta za vas, kada krišom uzme zagorelu koricu da vi ne biste morali, kada vas sačeka da zajedno večerate iako je odavno mogao da jede sam. U našoj kući ljubav se često pokazivala upravo za stolom - u načinu na koji se deli poslednja london-štanglica preostala na tacni, u pitanju "jesi li gladna?" koje zapravo znači "brinem", ili u tišini u kojoj dvoje ljudi jedu umorni, a ipak spokojni što su stigli jedno do drugog posle dugog dana. Mislim da se tek tada shvati da dom nije mesto gde je sve savršeno, nego ono gde i nesavršen život ima kome da se vrati.
Olivera je otkrila kada je prvi put odlučila da zapiše sećanja.
- U tišini. Mislim da svaka prava knjiga tamo počinje. Dugo sam nosila priče u sebi, ali nisam znala da li imam pravo da ih diram. Da li ću umeti da ih ispričam, a da ne povredim njihovu poetiku? Jer uspomene su osetljive - čim ih previše objasnite, izgube ono najvažnije. A onda mi je jednom prilikom Đole rekao nešto što me je ohrabrilo: "Mnogo mi je žao što nisam mogao da ti se nađem još mnogo ranije u životu, dok si bila devojčica, ali, samo da znaš, Bog će jednom morati da položi račune za sve što si doživela kao mala. A da bi se to desilo, sedi i napiši knjigu o svom detinjstvu. Ja ću ti u tome pomoći." Mislim da je tog trenutka prvi put neko moje uspomene doživeo kao nešto vredno čuvanja, a ne samo preživljavanja. I možda sam upravo tada prvi put stvarno sela da pišem. Pisanje je zato za mene postalo način da sačuvam ljude koje volim od zaborava.
S obzirom na to da je odrastala bez oca, Olivera je veoma rano shvatila koliko je važno kada neko ostane uz vas u onim sasvim običnim, svakodnevnim situacijama. Ističe da je od svoje majke, koju naziva "mađioničarem svakodnevice", nasledila svoj najvažniji životni začin – dostojanstvo. Njihov skromni sto u mladosti bio je dokaz da se od malo može napraviti mnogo, ukoliko je davanje drugima nesebično. To nasleđe ju je definisalo kao osobu i majku, učeći je da se ljubav ne meri luksuzom, već slobodom i osmehom.
- Ipak, svako detinjstvo ima i svoju gorku pilulu. Moja jedina trauma iz tog doba miriše na riblje ulje. Kako sam bila "preterani mršavko", morala sam da ga uzimam na kašiku samo da bi me, po tadašnjim merilima, uopšte primili u školu. Ta gorka obaveza ostavila je dubok trag: riba i sve što ima veze sa njom, mada nauka kaže da je višestruko korisna, gotovo nikada se ne "brčka" u mom loncu. Tako je moj životni meni postao spoj mamine snalažljivosti i moje sportske discipline, ali pre svega - on je odraz odluke da u kuhinji zadržim samo ono što budi radost, a ne uspomenu na prisilu. Jer, u mojoj gastro-filozofiji, jelo koje nije začinjeno slobodom i osmehom zapravo i nije obrok - dodala je.
Unuk kao poklon za rođendan
Najveću sreću u dom u Ulici Jovana Cvijića u poslednje vreme doneo je dolazak unuka Đorđa, koji se rodio baš uoči Oliverinog rođendana.
- Dolazak unuka Đorđa... doneo je onaj dirljivi drhtaj novog početka koji je prostrujao kroz svaki ćošak naše kuće, ispričala je emotivna Olivera.
Kao svedok tog novog života, ona sada planira da preuzme ulogu koju je imao njen Đole – da ostavlja skrivene putokaze ljubavi i sitne "zamke" po kući za svog unuka.
- Biće to moj način da mu, bez ijedne izgovorene reči, prenesem poruku da je uvek neko tu ko ga čuva i misli na njega, zaključuje Olivera.
Pogledajte još slika porodice Balašević:
Vaše mišljenje nam je važno - ostavite nam komentar, nije potrebna registracija!
Bonus video:
(Kurir / MONDO)
Svet poznatih nadohvat ruke. Sve goruće teme, aktuelna dešavanja i najsočniji tračevi na jednom mestu. Pridruži se Viber zajednici ŽIVOT POZNATIH i budi u toku svakog dana!