Sve je govorilo da je ovo skoro idealan film za otvaranje bioskopske 2010 sezone: naslov filma, trejler, 80 minuta trajanja, dosadašnji prijem filma i kod publike i kod kritike, društvo sa kojim sam se zaputio ka najbližem multipleksu (M, N. i G.), kasting (uslovno), pa čak i žanr (horor ok, ali parodija?).
Režija: Ruben Flajšer
Uloge: Vudi Harelson, Džesi Ajzenberg, Ema Stoun, Bil Marej
Distribucija: Tak
I dalje mamurni od novogodišnjeg provoda koji nije ni postojao (zanimljivo: čovek može te večeri kada je doček da se ponaša kao da je to najobičniji dan u nedelji, može i da legne pre ponoći, ali 1.1. je svejedno dan kada svi bauljaju ulicama baš kao zombiji), uleteli smo u najstrašniji šoping-mol košmar koji se može zamisliti – čak ni mesta za auto nije bilo u podzemnom parkingu.
Nakon probijanja uz pokretne stepenice, konačno smo nekako stigli i do predvorja bioskopa ispred kojeg nas je sačekao red od nekoliko hiljada ljudi (da, da, ljudi koji su poželeli da dođu u bioskop i tu da pogledaju neki film. Čitaj: Avatar). Nakon nekoliko sekundi imali smo karte u rukama.
Nikada, ali NIKADA neću otkriti kako se preko reda kupuju karte u bioskopu Kolosej, ali moguće je, a da ne učinite ništa pogano. Svejedno, zaradio sam ne samo poglede divljenja svojih prijatelja, već i malo dodatnog vremena da se psihološki pripremim za krvoproliće na velikom platnu. Jer jedino oko toga nije bilo nikakve dileme – There WILL be blood!
Zemljom vlada pandemija najnovijeg virusa koji se širi podjednako brzo kao ptičji, svinjski ili bilo koji aktuelan virus, ali donosi bolest koja kao pošast hara Amerikom. Ljudi ugriženi od strane zaražene osobe nakon kratkog vremena i sami postaju krvožedna stvorenja čiji je jedini cilj da u svom ne-životu i sami ugrizu i pojedu normalnu, zdravu, punokrvnu osobu. Ovi zombiji nisu spori kao oni Romerovi, ali zato, srećom, nisu baš ni mnogo inteligentniji.
U svakom slučaju, oni nisu laka meta, ali naši junaci su iskusni u borbi sa zombijima. Uostalom, oni su možda i poslednja svesna bića na planeti i čast i opstanak ljudskog roda brane na spektakularan način. Istina, puno će vremena morati da prođe da Kolumbus, Vičita, Talahasi i Litl Rok steknu međusobno poverenje, ali kada se i to desi, našoj družini niko više neće moći da stane na put. Čak ni po cenu gubitka jednog od najvećih glumaca današnjice. (Ovo neću dalje da otkrivam i spojlujem.)
Nije samo ispred dvorane atmosfera bila neuobičajena za srpske uslove, već se i u samoj sali osećao duh nekog drugog vremena ili mesta. Solidno popunjena petica, isključivo tinejdžerima, svi opremljeni brdom kokica, baš kao i mi, ali i raspoloženi da na svaki način učestvuju u događanjima na platnu. Glasni uzdasi, povremeni krici, aplauzi, zvuci zgražavanja nad količinom prolivenih telesnih tečnosti i glasan smeh, vrlo često urnebesan, zarazan u svakom slučaju, činili su saundtrek koji je pratio doživljaje nasumice okupljene četvorke u borbi za opstanak.
Ni mi stariji nismo zaostajali – svi smo se cepali i glasno komentarisali dijaloge, jedino je M. prvih nekoliko minuta uporno okretala glavu i pokrivala oči na scene gde krv ili komadići ljudskog tkiva lete na sve strane. Kasnije je i ona oguglala na ovo ekstremno krvavo nasilje i užas i gađenje zamenila smehom. Tako i treba sa ovim zombi ološem!
Ali, meni iz glave nije mogla da ispari slika iz jednog drugog zombi filma, Romerove ''Zore mrtvih'', remek-dela u kojem se obračun sa zombijima vodi upravo u jednom ovakvom šoping centru. Omaž ovom filmu je prisutan, naravno, i u ''Zombilendu'' (i to nekoliko puta, sa pravim festivalom bezrazložnog razbijanja i rušenja koji se odvija u Kemo Sabe indijanskoj prodavnici suvenira), ali pravi obračun se ovde ipak odigrava na originalnoj lokaciji, barem u odnosu na sve Romerove filmove, u zabavnom parku. Ni sam Džordž A. to ne bi bolje smislio.
I tako sada na bioskopskom repertoaru, makar u Beogradu, možete da kompletirate sve moguće natprirodne čovekove neprijatelje – vampire i vukodlake u ''Mladom mesecu'', demone iz pakla u Rejmijevom ''Odvuci me u pakao'', a sada i ove ogavne zombije. Istina, pravi strah od zombija je u recentnoj produkciji mnogo veći i ozbiljniji u ''28 dana/nedelja'', dok je smeh neuporedivo glasniji i dugotrajniji u nenadmašnom ''Shaun of the Dead'', ali ako nemate energije za sve ove monstrume na repertoaru, ili vremena za bavljenje bližom ili daljom istorijom žanra, ovo naše malo društvo svakako pre svega preporučuje Rejmijeve podzemne stvorove, ili još bolje, jedan double-bill sa zombijima debitanta Rubena Flajšera. I to je onda idealan provod u ove praznične dane.
M: ***
N: ***1/2
G: ***
Ja: ***1/2