Da je situacija normalna, sada biste na ovom mestu verovatno čitali hvalospev novom filmu Kamerona Kroua, ''Kupili smo Zoo'' – da, toliko volim Kamerona i toliko sam pristrasan da ću mu na neviđeno dati pet zvezdica. Ali situacija nije normalna i niko zbog toga nije nesrećniji od mene...
Tako da sam ostao u svojoj pećini, osuđen na milost i nemilost naših televizija. Jeziva situacija, složićete se, ali bio sam spreman na sve neprijatnosti kada mi je jedna reklama, istina na hrvatskoj televiziji, privukla pažnju i vratila me nekoliko decenija unazad. Da li povodom nekog jubileja ili ko zna čega sličnog, ali hrvatski distributeri, baš kao i ovi naši, ispostaviće se kasnije, na sva zvona su najavljivali novi bioskopski početak starog filmskog serijala odevenog u novo ruho. ''Fantomska pretnja'' ponovo u našim gradovima, ovog puta u 3D tehnologiji.
U stvari, kakva crna ''Fantomska pretnja'' – ''Star Wars'' Back In Business!
Normalno, ništa mi u životu ne znači ovaj film. Baš ništa. Jedva da sam ga i odgledao, kao i njegova dva nastavka iz XXI veka i jedva da se sećam šta se tu uopšte dešavalo – eto koliko mi je bitna ta Lukasova nadogradnja. Štaviše, mislim da sam nakon projekcije tog filma, pre desetak godina, prema Lukasu osećao isto ono što su i Trej Parker i Mat Stoun osećali prema dotičnom i još ozloglašenijem Stivenu Spilbergu kada su objavili onaj odvratni nastavak Indijane Džonsa iz 2008. godine. Ali dobro, šta da se radi? Najlakše je zaobići bioskope i ignorisati vest.
Ni najavljena 3D projekcija mi ništa nije značila – poznata tehnološka novotarija nije bitno unapredila same filmove, pa tako nisam ni mogao da očekujem da će ovaj dečiji nastavak biti išta bolji kada ga budem gledao sa naočarima na glavi.
Međutim, 3D oživljavanje serijala ipak je, ako ništa drugo, u meni probudilo sećanje na ovaj kapitalni serijal, ili barem na njegova tri prva (ili poslednja) dela.
Keršnerov film ''Imperija uzvraća udarac'' je u Americi premijerno prikazan u maju 1980. godine. U to vreme, filmovi su iz Holivuda stizali ne samo kod nas, već i u Evropu sa izvesnim zakašnjenjem. Danas projekcije ovakvih blokbastera kreću istog dana u celom svetu, ali tada su čak i Evropljani morali da čekaju par meseci da bi videli ono što su u Americi već prožvakali i kritičari i publika. Leta te godine, bio sam žrtva onih čuvenih đačkih razmena koje su služile za usavršavanje jezika, pa sam tako dobar deo raspusta proveo u Lankasteru u jednoj engleskoj porodici i, čak, sa svojim vršnjacima iz te familije proveo par nedelja u Škotskoj, na nekoj vrsti ekskurzije. Možete i sami da zamislite koliko je bio spektakularan provod te 1980. godine – baš negde u vreme moskovske olimpijade, bio sam redak predstavnik Istoka s one strane Gvozdene zavese.
Evo, sad ću sve da otkrijem. Premijera ''Imperije'' je igrala u Prestonu, velikom železničkom raskrsnicom Velike Britanije, gradu u kojem je tada živela izvesna D. (15), Engleskinja koju sam upoznao na već pomenutoj ekskurziji po najzelenijoj zemlji na planeti. Nakon detinje romanse, po povratku sa putovanja, razdaljina između Prestona i Lankastera praktično je i nestala, tako da smo na projekciju ''Imperije'' ušli nakon mog kratkog putovanja vozom.
Ostatak je predvidiv, zar ne. U mraku bioskopa, sećam se samo uvodnih sekvenci – ona slova samo što su otišla u galaksiju 'Far, far away', a ja sam već bio u drugom filmu. Ni ledena planeta Hot sistema nije uspela da rashladi moju želju za D. koja, zašto i to ne reći, takođe nije bila 100% koncentrisana na platno. U trenutku kada Obi Van Kenobi daje instrukcije Luku da ode na planetu Dagobu, ja sam već na Prvoj bazi, unezveren i izgubljen u svemiru. Leja i Solo očijukaju i flertuju u svemirskom brodu, Luk sreće Jodu, scene su koje ću prvi put videti tek mesecima kasnije, na beogradskim projekcijama. Tada, u Prestonu, nisam osetio ni trunku onog strašnog besa Darta Vejdera zbog bekstva Leje – Druga baza je već bila osvojena i, do kraja filma, praktično sam kampovao na njoj. Dalje se nije moglo, a meni je i to bio Mont Everest.
Završnu borbu, svetlosne sablje i ono čuveno 'NO, I AM YOUR FATHER' oboje smo dočekali nespremni i zabezeknuti.
Eto onda, priznajem, tako sam ja zavoleo 'Ratove zvezda', onako skroz. Po povratku u Beograd, imao sam jednu veliku dilemu. Svi su znali gde sam bio i prva pitanja mojih drugara su bila vezana za 'Imperiju' – kakva je, o čemu se radi, kakva je Leja i sl. Dilema je bila užasno jednostavna, ali i nerešiva. Da li da priznam kako sam ''gledao'' film ili da se foliram i na kašičicu dajem impresije o projekciji kojoj sam bio privilegovan da prisustvujem, bez obzira što baš i nisam imao šta da podelim sa svima.
Konačno, odluka je pala. Danas volim da mislim da sam baš bio pravi džentlmen koji o svojim podvizima ne želi da se hvali, ali Mračna strana je bila ta koja me je navela da se pretvaram i hvalim nečim što, jednostavno, nisam smeo da izneverim.
Zaključak je, dakle, jednostavan, barem u mom slučaju – pod jedan, nije princeza Leja ta koja u meni budi erotske fantazije kod svakog repriznog gledanja, i pod dva, 'Ratovi' bi bili jedan od filmova mog života i da nije bilo prestonskog incidenta. I ništa više od toga. Mada, moram da priznam, svaki put kad čujem onu čuvenu temu Džona Vilijamsa, uvek mi je nekako lepo. Iz više razloga.