Predsednica Hrvatske na svečanosti SPC u Zagrebu

Poznavao sam jednu ženu hrvatsku Srpkinju koja se je udala za Hrvata. Hrvat sam i ja, a naši kućni prijatelji bili su članovi jedne domaće, dalmatinske, hrvatske obitelji čija je snaha (ta žena o kojoj govorim) bila iz Like, iz rodnog mjesta NikoleTesle, čak su neki rođaci. Ta gospođa, intelektualka, rođena, odgojena i obrazovana u Hrvatskoj, u SFRJ, jedan jedini put ,i to na dva dana, bila je u Srbija na omladinskoj radnoj akciji "Novi Beograd". Jednom mi je priznala da tada još ni blizu nije znala da će se udati za Hrvata, ali je znala da nikad više neće nogom kročiti u Srbiju. Završio sam fakultet u SFRJ, u drugoj republici, a ne Hrvatskoj. Kada bih pokupio koji izraz koji se ne pripada hrvatskom jeziku, draga teta Jelica me je ispravljala: " ne porodica, nego obitelj, ne lično, nego osobno, ne kaže se voz, nego vlak, ne oprisati, nego operirati, ne januar, nego siječanj, ne ćelija, nego stanica, ne tašna, nego torba, ne stanica, nego kolodvor". Kada je ranih 60-tih dala krstiti svog sina prvorođenca u katoličku crkvu, nas Hrvate podučavala je da je i Rastko Nemanjić (poslije postao sveti Sava) rođen i kršten kao katolik i da Srbi griješe kada loše govore o katoličanstvu i papi, kada su i sami nekada bili u istoj Kristovoj crkvi. U životu sam živio, dobro upoznao i družio se sa preko 100 osoba poput tete Jelice. Mnogi su sami ili njihova djeca uzeli pušku i branili Hrvatsku. Hvala im. Odgojili su me, ne vaspitali, i oblikovali kao kipari, a ne vajari, ali nemam ništa protiv da se neki vaspitaju i imaju vajare. Tako me je učila teta Jelica.