Pariz, Rim, Berlin, London... su evropski gradovi koje turisti najčešće posećuju. A šta imaju da ponude zemlje istočno od nas? Novinarka Monda obišla je Gruziju i prenosi vam utiske iz glavnog grada.
Pocetkom leta Tbilisi su zahvatile ozbiljne poplave. Reka Vera se izlila usled obilnih padavina i ne samo da je desetine ljudi izgubilo svoje domove, vec je prilicno nastradao i zoološki vrt u glavnom gradu. Citav svet obišli su jezivi snimci lavova, tigrova, vukova, medveda, pa cak i jedna beba nilskog konja… koji besciljno tumaraju prestonicom Gruzije. Neki od njih su uginuli (ili su ubijeni), baš kao što je i 12 ljudi izgubilo život.
To je samo najsvežija rana Tbilisija, grada koji je tokom istorije rušen i obnavljan 29 puta. Poredenja radi, Beograd je 40 puta rušen. Pravim li paralelu izmedu ova dva grada – u Tbilisiju je mnogo više ocuvanih objekata koje oslikavaju duh vremena kada je ovo mesto bilo pod vlašcu Persije, Vizantije, Arapa, Mongola, a zatim i Turske i Rusije. Ostaci razlicitih kultura, stare gradevine izmešane sa modernom funkcionalnom arhitekturom daju mu poseban šarm. Dok zaneseno gledate kako se smenjuju zgrade iz razlicitih epoha, neke u dobrom, a neke u vrlo lošem stanju, odjednom cete naleteti na moderan 150 metara dug pešacki Most mira. Projektovao ga je Italijan i konstrukcija je napravljena u njegovoj zemlji, a od maja 2010. osvetljava staro gradsko jezgro Tbilisija i vodi pravo na Rajk park u kome ce vas opiti predivan miris lavande. Park je prostran, ima dosta zelenila i fontana, a kada se krošnje drveca razgranaju bice još više hladovine i cinice oazu. Tik pored parka je veliki moderan objekat u obliku dva položena valjka za koji jedni kažu da je predviden da bude teatar izložbeni prostor, a drugi da se od toga odustalo i da ce naravno biti tržni centar. Spolja je završen i zaokružuje sliku modernog Tbilisija i verovatno njegovog najlepšeg kutka.
U Rajk parku je i žicara koja vodi pravo na brdo Sololaki gde ce vas docekati Kartvlis Deda, odnosno veliki spomenik Majke Gruzije, podignut 1958. u cast proslave 1.500 godina postojanja grada. Inace, spomenik žene u nacionalnoj nošnji, simbolizuje gruzijski karakter: u jednoj ruci drži mac da se odbrani od neprijatelja, a u drugoj posudu sa vinom da pocasti one koji dolaze s prijateljskim namerama. Ako se pitate zašto baš pice bogova, to je zato što vino vodi poreklo iz Gruzije i Mesopotamije, mada ce vam savremeni Gruzini ako dodete u njihov dom pre poslužiti cacu (lozovaca).
Nastavite li dalje zakoracicete na Narikala tvrdavu (delovi cak poticu iz 4. veka, a na zidinama je i crkva Sveti Nikola iz 12. veka) odakle puca pogled na ceo grad u kotlini i tek tada cete zapravo spoznati koliko je Tbilisi šarenolik.
Spuštanje pešaka ka starom jezgru ne preporucuje se onima koji nisu u udobnoj obuci, posebno ukoliko je neposredno pre toga bila kiša. Kada sidete u podnožje grada nacicete se na raskrsnici hedonizma: desno put vodi ka termalnim kupatilima, levo ka Starom gradu gde su brojni restorani i barovi nacionalni i internacionalni.
Legenda kaže da je kralj Vakhtang Gargasali još u 5. veku osnovao grad na mestu gde je tokom lova pogodio fazana koji je upao u termalni izvor i izleteo izlecen. Ne znam da li su u nju verovali Puškin i Tolstoj, tek tu su dolazili da se okrepe, a Aleksandar Sergejevic je cak rekao da je ovde video “najluksuznije kupatilo u celoj Rusiji“.
Gruzini imaju više od 1.000 nacionalnih jela, dosta toga se bazira na mesu. Glavni specijaliteti su kacapuri, najjednostavnije opisan kao hleb sa sirom, i hinkali, knedle punjene mlevenim mesom sa lukom, ljutom paprikom i zacinima. Možda upravo zato što je cak 88 odsto Gruzina reklo da bi pre odabralo kacapuri nego picu, tek u dosta restorana on je po ceni rame uz rame pici sa plodovima mora, na primer. Bar u Starom gradu, gde su cene u rangu sa beogradskim restoranima u centru, a cak i više. Ilustracije radi - tiramisu može da košta i 700 dinara, a nije sa listicima zlata.
Verovatno o Gruziji znate da je bivša clanica SSSR, da ima problem sa Osetijom i Abhazijom, da je Josi Staljin roden u Gruziji, da se njihovi sportisti takmice na evropskim prvenstvima i da je medu prvima primila hrišcanstvo. Da li cete šetajuci svakodnevno na ulici primetiti da su oni pravoslavci? Da, kada ih vidite kako se krste kada produ i na 30, 40 metara od crkve.
Na levoj obali reke Kure u brdu smeštena je katedrala Svete Trojice, cija zlatna kupola je vidljiva iz svih delova grada, baš kao što kad se popnete videcete Tbilisi kao na dlanu. Lep prizor. Dok se penjete do popularne Samebe naicicete na dosta ruiniranih kuca u kojima nije najjasnije da li neko živi unutra ili su napuštene. Medutim, kada krocite u dvorište Samebe sve cete zaboraviti. Za razliku od brojnih bogomolja koje su vekovima stare, ideja o izgradnji nove glavne katedrale Gruzijske pravoslavne crkve, kojom bi obeležili 1.500 godina autokefalnosti, rodila se 1989. u prelomnom momentu budenja nacionalne svesti. Nekoliko godina po raspadu Sovjetskog saveza poceta je gradnja na mestu najstarijeg jermenskog groblja i crkve u Tbilisiju, a završena je 2004. nekako u isto vreme kada je postavljen kamen temeljac Predsednicke palate.
Cucete da od osamostaljivanja Gruzija ubrzano napreduje, prvenstveno zbog bogatog izvorišta nafte, u prilog cemu ide i ova prelepa gradevina koja nedodirljivo stoji na vrhu brda. Medutim, “dole” na ulicama zatecicete bake koje prose ili na improvizovanim kartonskim tezgicama prodaju semenke i ostale slane zanimacije na cašu, slatkiše, papirne maramice… Nemojte ni da vas zacudi ako vam cak i pristojno obucene tinejdžerke pridu i ispruže ruku ocekujuci novac. Valjda to postaje standardni "pozdrav" za turiste širom sveta.