Naš kolumnista ima predlog za produkciju ovog filma - nađite novog glavnog glumca!
Jack Reacher: Never Go Back (2016)
Režija: Edvard Cvik
Uloge: Tom Kruz, Kobi Smalders
Distributer: Taramaunt
Neverovatan je taj podatak da se svakih 20 sekundi negde u svetu proda jedna knjiga o Džeku Riceru. Meni je to stvarno nezamisliva racunica, ali pošto sam jedan od tih koji je vec 20 puta bio deo te statistike, onda je valjda svima jasno koliko sam subjektivan i nemilosrdan po pitanju ovog velicanstvenog akcionog heroja. U svakom slucaju, upravo je ovaj podatak o neverovatnom komercijalnom kapacitetu literarnog serijala i jedini motiv Toma Kruza da uopšte ucestvuje u filmskom oživljavanju ovog lika.
Znam da je vec opšte mesto to da je jedan Tom Kruz, makar po kriterijumu koji se bavi samo fizickom pojavom, jednostavno nedostojan i nezamisliv izbor za glavnog heroja, ali ja svejedno ne mogu da ne potegnem taj argument. Znate vec, Ricer ima skoro dva metra i gromada je od coveka, ali prava tragedija za ovu franšizu je to što je Kruzu veci problem bilo ono što je mogao i morao da odglumi. Na kraju je sve pogrešno odigrao. Bezubo, beskrvno i bezopasno.
Ricer je kompleksan lik konceptualno maskiran u minimalizam. To je prva nepremostiva prepreka za Kruzovo poimanje sopstvenog glumackog zadatka. Ricerov jedini i iskljucivi motiv je borba za pravdu. On je vitez koji stiže da zaštiti nemocne i prevarene. Ali ništa ni od toga se ne vidi u Kruzovom Riceru. Klišei, zbrkane emocije, bajate šale, dosada koju izaziva sama pojava našeg heroja – sve je to nešto što ne postoji u romanima Lija Cajlda. Ni blizu. Cajldova proza je utegnuta, dinamicna i na momente eksplozivna. U filmu, sve je smuljano, monotono i neubedljivo.
A baš kao i u prvom filmu, sve pocne dobro. U ovom slucaju fenomenalno, spektakularno. Ricer završava prethodni zadatak tako što iza sebe ostavlja 4 jedva pomicna tela, a lokalnog šerifa predaje u ruke vojnim vlastima. Demonstracija moci bez miligrama akcije, pocetak iz snova. Ali odatle sve ide nizbrdo, a Kruz samo dodaje gas.
Narativ prati situaciju opisanu u 18. knjizi serijala. Ricer stiže u Vašington, pre svega voden željom da upozna Suzan Tarner, sadašnjeg komandujuceg njegove nekadašnje jedinice. Iako sve miriše na odmor i romansu, on ubrzo saznaje da je Suzan u pritvoru, osumnjicena za špijunažu. Naravno, nema opuštanja u Ricerovom životu. Dvoje marinaca strada u Avganistanu od americkog metka – no to je samo pocetak još jednog Ricerovog obracuna sa stvarnošcu.
Mnogo sam se, dakle, loše proveo u bioskopu. Ne da sam nakon prvog filma imao neku osnovu da ce sve biti malo inteligentnije uradeno, ali svejedno, nije film morao da bude baš toliko loš. Cak su i lokacije banalne – konacni obracun se dešava u Nju Orleansu u vreme parade tokom Noci veštica. Ali ni tada reditelj (Edvard Cvik) ne uspeva da makar pokrene adrenalin ni kod svog glavnog glumca, a kamoli kod publike.
Kruz nije jedini problem u kastingu, pa tako ni Kobi Smalders ne uspeva da preterano promeni situaciju. Ostatak ekipe je i anoniman i neprimetan, a kad se na to doda i Cvikov neinspirativan vizuelni izraz, onda dobijamo i taj osecaj kao da se radi o poprilicno jeftinoj i generickoj produkciji. Vec pomenute fraze i klišei u scenariju i ''vec videne'' akcione scene dodatno upotpunjuju taj osecaj.
No dobro, nisam preterano ocajan, štaviše. Ja svakako cekam 21. roman, a Holivud nek smišlja šta ce i kako ce dalje sa skupo placenim pravima za Cajldov serijal, jer ovo mrka kapa da ce biti bog zna kako profitabilno. Ko zna, možda neko kreativno rešenje u vidu selidbe na ionako superiornu televiziju, na neki Netflix, recimo, donese i više slobode i zdravog razuma.
Možda je to rešenje, a možda može i jednostavnije od toga. Možda novi glavni glumac?
ocena:
Ja: **
Da!
42.41%
(81)
Ne!
57.59%
(110)
Da li se vama dopao ovaj film?