Teško da ima nekog ko bar delićem oka nije okrznuo višesatnu ceremoniju venčanja britanskog prinčevskog para...
GAME OF THRONES
Kamo lepe sreće da je makar deseti deo svih tih ljubitelja prinčeva i princeza obratio pažnju na prve epizode "najiščekivanije serije novog milenijuma", kako su je vešti marketingaši već mesecima najavljivali. Pored ohrabrujuće činjenice da i gledaoci u Srbiji i regionu, doduše samo pretplatnici HBO-Adria kanala, mogu da je prate istovremeno kad i u svetu, zanimljivo je otkrivati kako se osvajao presto, ko je i kako postajao kralj i šta sve treba činiti da bi se održala vlast. Svaka sličnost sa dešavanjima u 21.veku nije nimalo slučajna, a čak i osnovno poznavanje istorije otkriva dinastičke uzore velikom piscu epske fantastike Džordžu Martinu, za likove u serijalu.
Reklameri nisu preterivali sa najavama: Martinov serijal "Pesma leda i vatre" izrodio je obožavaoce odanije čak i od "Tolkinovaca", koji se ljute jedino na samog pisca što toliko oteže sa objavljivanjem najavljena poslednje dve knjige koje bi trebalo da zaokruže priču o izmišljenom kraljevstvu Vesteros u kome se sedam plemićkih porodica bori za vlast. I pored fanatične vezanosti za pisanu reč, ako je suditi prema Internet komentarima, retki su nezadovoljni spektakularno izgledajućom ekranizacijom "Igre prestola", prvog romana u serijalu.
Priznajem, gledala sam ono venčanje, iako ni sama sebi ne umem da objasnim vezanost za britansku kraljevsku porodicu (doduše, najviše za Onu Koje Više Nema). Čak sam ucenjivala prijatelja da mi iz Londona obavezno donese šolju sa likovima mladenaca da dopunim svoju kolekciju kraljevskog kiča. I evo danas, par nedelja kasnije, ne sećam se više ničeg sem "verovali ili ne" vesti da je neka televizijska stanica iznajmila "dva profesionalna čitača sa usana da bi tačno ustanovili šta je Vilijem rekao Kejt na balkonu" pred tako željno iščekivani poljubac.
S druge strane, Martinove romane nisam čitala, epska fantastika mi nije baš najomiljeniji žanr, i sebi ne mogu da se načudim što kao pravi zavisnik iščekujem nove epizode. Pokušaj da zapamtim rodoslove, povezanost i sukobljenost porodica ponavlja se iz nedelje u nedelju i, na moju sramotu, ne ide baš lako. Ali sve to pada u vodu, i verujte, nije preterano potrebno. Osnova se lako zapamti, niko nije "dobar" i niko nije "loš", spletkarenja i podmetanja nisu se promenila vekovima, samo su likovi manje ili više simpatični gledalačkom srcu.
Ako je baš potrebno, gledate kralja koji se, da bi zadržao Gvozdeni presto i kontrolu nad razuđenim i ogromnim teritorijama, stečenu svrgavanjem "ludog" prethodnika, oženio ćerkom najmoćnijeg, ali i najpremazanijeg saveznika. Reka neprijatelja, špijuna, podmetača i prevrtljivaca teče koliko duša ište samo iz ove rečenice. A prava opasnost, ona od koje zaista treba strahovati, oličena je u pretećem motou plemićke porodice Stark, "Zima dolazi".
Pažljivo odabrani glumci – izvanredni Šon Bin, jedini pravi prijatelj kralja i njegova "desna ruka", sigurno na prvom mestu – uglavnom Britanci iskustva stečenog u pozorištu, već prepoznatljiva HBO režija i scenaristički zahvati pod budnim Martinovim okom čvrsto drže uzde dramatike i uzbudljivosti, bez obzira na prividnu mnogostrukost priče i brojnost likova.
Dvorske intrige i borilački turniri, bolna odvojenost i predanost čuvara granica carstva, nepremostive prepreke koje ne dozvoljavaju devojčici stvorenoj za viteza da uzme mač u ruke, dogovoreni brakovi i nepristojne ljubavne afere, seksualne avanture kao vodilje politike i planiranja – čini se da je HBO ovakvom ekranizacijom Martinovog dela ponovo pogodio pravo u metu vrhunskog televizijskog zadovoljstva.
Reklo bi se da nismo mnogo napredovali u međuljudskim odnosima. I baš zbog toga, trpanje u isti koš "Igre prestola" i kraljevskog venčanja ima opravdanje.