• Izdanje: Potvrdi
IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne sme biti više od 25 MB.

Poruka uspešno poslata

Hvala što ste poslali vest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Halkidiki za sladokusce (drugi deo)

Drugi deo letnjeg putopisa o Halkidikiju iz pera Nenada Šebeka. Pročitajte šta ne smete da propustite da probate i gde treba da zaboravite na sve.

Auh, ala su krenuli vaši komentari čim sam prestao da pišem o nama takvima kakvi smo i svim našim krivim Drinama. Čak i na reprizu teksta, doduše malkice osveženog, stiglo je prvog dana osam komentara, više nego za prethodnih osam kolumni.

Pametan bi čovek iz ovoga ne samo izvukao zaključak već bi i postupio u skladu sa istim! Šta ću ja, videćemo. Za sada, juriš na Halkidiki!

Stadosmo kod Nikitija na srednjem prstu, na Sitoniji! Lepo mestašce, zimi spadne na nekoliko stotina duša, ali se leti rastegne i na više hiljada među kojima ima baš mnogo naših. Već treću godinu, posebno se ističu BG i NS tablice na automobilima. Glavni put vodi do semafora (jedinog, naravno) i tu se levo i uzbrdo skreće za stari deo Nikitija. U vekovima prošlim, veću opasnost od Turaka su predstavljali pirati, te su stoga Grci svoja naselja uvek pravili na brdima blizu mora, a nikako uz more. Ako krenete u taj deo Nikitija, otkrićete nekoliko čarobnih starih uličica, zgrada, puteljaka, staza, crkvicu na vr’ brda, simpatično groblje do njega, a i pobećićete od vreve, gungule, komaraca i vrućine, tamo gore uvek ima nekog povetarca.

Ako pak od semafora skrenete desno ka moru, stotinak metara dalje i sa desne strane naićićete na poljoprivrednu zadrugu u kojoj ja med kupujem već ravno trinaest godina. Evo kako izgleda spolja. Kada uđete, slobodno kažite: “Dobar dan”. Gazda je tri godine studirao Fakultet za fizičko vaspitanje u Sarajevu, ali nije završio jer su ovi naši počeli da pucaju jedni na druge a njemu to nije prijalo. Ovde nema "fensi” medova: te narandža, te akacija, te ovo te ono. Imaju livadski med, med od kestena, med od zimzelenog drveća i, meni lično najdraži med - Sousoura po grčkom, ili Susura po naškom. Med, taman, gust, prepun arome i ukusa. Divan za pravljenje preliva za salatu. Ma divan, ma kako da ga jedete!

Dane i dane smo proveli Dragana, Saša i ja pokušavajući da proniknemo u tajne prevoda te reči “sousura” isto za pisanje sosure! Nema grčkog prijatelja koga nisam gnjavio. Na kraju smo u nekom rečniku našli da bi se “sousura” na nemački prevela kao “heide”, što znači livada, te bi ovo bio livadski med, ali nije! Mnogo je tamniji, bogatiji aromatičniji. Saša tvrdi da je “sousura” med koji pčele prave nakon zime, kada se dohranjuju šećerom. Zvezdana pak kaže da je to med od vresa, biće da je u pravu, ona ipak govori grčki. No, od čega god da je, ako otvorite teglu, čim vas zapahne miris, biće vam jasno da je poreklo nebitno, i da je ovaj med dušu dao za čaj, kolače, prelive za salatu, pac za roštilj ili za "onako", na šte srce.

Nesto niže, a sa desne strane je puteljak koji vodi do letnjeg bioskopa. Grci ne sinhronizuju filmove sem poneki dečji, crtani, tek da znate. Kikiriki, semenke i sve ostalo slobodno možete uneti u bioskop koji će vam čak pružiti i zadovoljstvo pauze na pola filma dok premotaju rolnu. Od bioskopa se vratite na glavnu ulicu pa skrenite desno ka obali. Pretposlednja ulica sa leve strane je poslastica u najbukvalnijem smislu.

Poslastičarnica “Ravani” pravi kolače “ravani” toliko dobro da i Solunjani znaju da potegnu tih stotinak kilometara do Nikitija e da bi se obradovali plehom ravanija koji dosta sliči našem kohu. Zasladite se (ravani je najbolji kada je preliven sladoledom od vanile) i vratite natrag na ulicu koja vodi do obale. Sa leve strane poslednji restoran drži gazda koji u reveru nosi značku sa srpskom i grčkom zastavicom a sa desne strane je, verovatno, najbolja jagnjetina sa ražnja u kraju. Dalje, uz obalu, čitav je niz kafana, kafića, girosarnica, poslastičarnica i opet kafića. Uz to i tezge sa kuvanim i pečenim kukuruzom, suvenirima, ma pravi panađur! Sa desne strane je dugačka, peščana plaža.

Na kraju plaže, poluprašnjava ulica levo vas izvodi na glavnu džadu gde desno skrećete opet ka jugu. Usput ćete proći pored 3 hipermarketa za koje mi nikako nije jasno kako opstaju u poslu. Samo kilometar dalje, nailazite na raskrsnicu gde se cesta račva na istočni i zapadni put duž obala Sitonije. Ako nemate nameru južnije, preporučujem vam da makar nekoliko kilometara pođete levo od raskrsnice pa ponovo levo kada vidite natpis: Agios Nikolaos. To je čarobno staro seoce u brdima sa starinskim trgom sa fontanom, okružen sa desetak taverni i restorana. Ulice su uske, ponegde vijugave a sve vreme vas prati duh vremena prošlih.

Ako ste pak namerni dalje na jug, preporučujem da na onoj raskrsnici skrenete desno i pođete zapadnom obalom. Tako, čak i ako pravite pun krug (stotinak kilometara) uvek vozite onom stranom druma koja je bliže moru pa samim time i lepša. Dva kilometra posle te raskrsnice, ako ste skrenuli desno, nalazi se ogromna peščana plaža, poludivlja i veoma posećena. Videcete natpis “Akti” za puteljak koji vodi do nje. Ni kilometar dalje, zastanite kraj ovog vidikovca i osmotrite svu lepotu mora oko vas i poluostrvo Kasandra u daljini.

A onda slede, jedna za drugom, prekrasne plaže, većina njih sa malim pansionima, apartmančićima ili hotelima: Koviou (duž koje more ima neuobičajenu smaragdno zelenu boju) pa Spathies, pa Elia (odličan hotel, ali ovog leta skuplji nego prošlog!), pa Lagomandra koja je sakrivena šumicom a na kojoj na raspolaganju imate i vodene sportove - skijanje na vodi, skutere, pedaline i slično. Šesnaest kilometara nakon raskrsnice, naići ćete na prvo skretanje za Neas Marmaras koje vodi opet uz male plaže i hotele. Put završava u Neas Marmarasu, najvećem gradiću na zapadnoj obali.

Lično volim da svratim predveče i prošetam, ali ne odsedam nikada. Iako ima nešto što bi ličilo na “rivu” i tušta i tma lepih restorana, prodavnica pa i (da ne čuje zlo, automehaničarskih radionica), Neas Marmaras nema plažu uz grad, nego na samom kraju grada tek počinje dugačka peščana plaža u obliku polumeseca. Daklem, mora da uprtite na leđa i peškir i peraje i sve ostalo. Slatko, ali meni daleko. Ja, namćor i naopak čovek kakav sam, zahtevam da mi se plaža prinese na 15 metara od kreveta. Tačno iznad Marmarasa se nalazi put koji ide uzbrdo do malog, starog seoceta Partenonas. Ima samo pet kilometara da se vozi a mesto je beskrajno šarmantno, restorani uz sjajan pogled na obalu nude i vrlo ozbiljan roštilj.

Odmah iza Neas Marmarasa, videćete sa desne strane skretanje za Porto Carras, koji na divnoj marini ugošćuje skupe jahte, a ima i nekoliko betonskih gromada na kojima pise “Hotel”. Grci, za razliku od nas koji smo (dok smo je još imali) uspeli da upropastimo jadransku obalu megalomanskim betonskim hotelima, više vole male ugostiteljske objekte i specijalizovali su se za porodične hotelčiće koji imaju od četiri do 30-ak soba, ne više od tri sprata i u kojima su vam na raspolaganju jednosobni ili dvosobni apartmančići sa frižiderom, rešoom i posteljinom i peškirima koji se menjaju svaki treći dan. Meni lično je to neuporedivo slađe nego da mi vidik kvari neki betonski mamut na deset spratova i sa milion gostiju. E sad, da imam jahtu, možda bih drukčije mislio, ali šta ću, ja sam jedan nesavršen, nedovršen

I neispunjen muškarac - nemam jahtu.

Ako preskočite Porto Carras, put se odvaja od obale i ide malo ka kopnu. Šest kilometara dalje, opet sa desne strane, odvaja se put koji vas vodi pravo do razuđene obale sa desetinama malih uvala, stenja, kamenja, peščanih kutaka, kampova, restorana i apartmana. Prelepo! Put u nekom trenutku postaje jako loš, prašnjav i prepun je rupa, ali će vas na kraju ipak dovesti na glavnu džadu. Usput ćete proći i pored plaže Azapico gde ćete najverovatnije biti jedini sem ako ne naletite na Sašu i Draganu kako sede ispod plavih suncobrana u plavim stolicicama na sklapanje i sa frižider torbom pri ruci. E da, tu ume da zaluta i po koji konj ili stado koza. Saša tvrdi da me konji uvek pozdrave. Ovim putem i ja njih.

No, ako ste produžili glavnom cestom, obratite pažnju 35 kilometara od one raskrsnice iza Nikitija. Tu je skretanje za seoce Tristiniki a videćete i natpis “Ethnik beach bar”. Toplo preporučujem da svratite i da sa koktelom u ruci odmeračite zalazak sunca. Bar je sulud, svi su stolovi i stolice različiti, ume da se nađe i nešto ražnjića ili grilovanih kobasica, sve je u rege stilu uključujući i muziku, a levo od bara se prostire dugaaaaaačka peščana plaža.

Sledi treći deo sa, za mene, najslađim delom Sitonije. Na kojoj ovog leta ima još više nas nego prošle godine. Ugostitelji su nas dočekali sa nešto većim cenama ove sezone, kao da im svaki gost u ovoj krizi nije dragocen. Valjda računaju da ko potegne toliki put neće da se vraća dok malkice ne odsedne. E da, i jedna ispravka na kraju. Vraćajući se u Beograd, sa tugom sam konstatovao da onog kafića kraj arheološkog nalazišta Stobi u Makedoniji - više nema. Ništa nije večno. Sem naših naravi, ali o njima, obećah, neću.

Komentari 3

Komentar je uspešno poslat.

Vaš komentar je prosleđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Milorad Živanović

Kad smo već kod Nikitija mislim da bi značilo onima koji tek nameravaju da dođu u Nikiti pa i celu Sitoniju i Halkidiki...obratite pažnju na lopove ! U Nikiti sam došao sa porodicom preko agencije, smeštaj...da ne gnjavim detaljima oko smeštaja i usluge, pokradeni smo u toku noći tako što je lopov isekao komarnik, ušetao se i pokupio pare, samo pare - pametan lopov. Od policije nema koristi kao ni od predstavnika agencije a ni vlasnice. Po rečima predstavnika , to nije ni prvi ni poslednji put, sva vrata su obijana, nema obezbeđenja ni sefova...

Nenad

Sjajna kolumna!

Blagzor

Super opis, a sad samo treba uštedeti pa otići :)

Najnovije

Kolumnisti