Ovo je priča o jedinstvenoj ljubavi, povezanosti ali i "ludilu" kroz koje prolazi svaka tetka.
Možda vi vec uživate u "tituli" tetke, možda je još uvek niste dobile. Evo kako se meni to dogodilo i zauvek me promenilo.
Kao da je juce bilo te 2008, bio je ponedeljak prepodne, bila sam na poslu i nisu mi ni javili da je sestra otišla u porodilište. To ce se ispostaviti kao pametan potez, ali više o tome kasnije. Zvonio mi je telefon, javila sam se spremna da kažem "ima li nešto novo", i zacula recenicu posle koje život više nije nije bio isti.
"Porodila sam se! Devojcica je, ima naš nosic, jao, da joj vidiš nožice…"
MONDO BLOG: Postala sam mama, šta sad?!
Ostatak tog dana mi je u maglovitom secanju, jer sam pocela nekontrolisano da se tresem od srece i cini mi se da nisam prestala do uvece. Celom imeniku sam poslala SMS da sam postala tetka, i uspela da pogrešno napišem ime bebe jer su mi ruke drhtale.
Sutradan sam zamalo zakasnila na posao jer sam usput svratila u jednu od onih fensi radnji sa cokoladicama i donela slatkiše za celu firmu. Poslala i grupni mejl svima da ih to casti tetkina devojcica, ponosno potpisala njeno ime, prezime i težinu na rodenju. Sad kad razmislim, cini mi se da sam jedina osoba koja je ikada castila tim povodom, uglavnom slavimo vencanja, rodendane ili rodenje "naše" dece.
Naš prvi susret
Priznajem, strahovala sam. Nisam okružena bebama, nisam sigurna šta se sa njima radi, ispašcu glupaca ako ikoga pitam. Rekla sam sebi - budi kul, beba je, bre! Nece te ni konstatovati! I to je prva iracionalna emocija koju sam osetila - šta ako se bebi ne dopadnem? Ako pocne da place cim predem prag? Ako se eksplozivno ukaki od negodovanja, cim cuje moje ime? Ako ude u Ginisovu knjigu rekorda kao dete koje je najranije progovorilo, samo da bi razgovetno reklo - gde ste ovu našli da mi bude tetka?
Stidljivo sam, maltene na prstima, ušla i najpre otrcala da izribam ruke kao da cu operisati nekome srce, a onda prišla krevecu. Dragoceni paketic je bio negde izmedu sna i jave.
"Smem li da je uzmem?"
(Ha, i dalje sebi cestitam kako sam to opušteno i neobavezno rekla, kao da sam držala 500 beba do sada i da nisam tri dana provela guglajuci kako se tacno drži beba!)
"Naravno, tetka"
Uzela sam je (tacno prema uputstvima), malo je pomazila, a ona se promeškoljila i otvorila oci.
MOJE oci.
Da, ona ima tetkine oci. Možda ne baš stoprocentno ako pitate njene roditelje, da kažemo 75 odsto, ali ako pitate mene, preslikane.
Od cega zavisi bebina boja ociju?
Pustite me, ja sam ponosna tetka. I nije se osmehnula, naravno, necu baš da vas lažem, ali je napravila jedan divan izraz zadovoljstva i blaženosti. Baš kao i tetka.
"Svidaš joj se!"
Lakoca narednih dana iznenadila je i mene samu. Držala sam je, nosala, mazila, zurila u nju, opet mazila, odvažila se da joj promenim pelenu. Fotografisala je do iznemoglosti, te ona spava, te ona jede, te ona i tetka zajedno, pa zum na stopalca, rucice… I možda moj najdraži "foto-sešn", ona umotana u moju majicu sa slikom omiljenog benda, a ja je van kadra malkice golicam da bi se nasmešila.
Sve do trenutka kada je trebalo da je izvedem sama. Sestra mi je objasnila šta bi joj trebalo obuci, kako se nameštaju kolica, najmanje sedam puta sam "testirala" kocnicu, i bile smo spremne. A napolju - hladno kao u Sibiru. Trebalo je da hrabro predem možda 200 metara od tacke A, do tacke B, da bih je dovezla tamo gde nas je sestra cekala. Vijugala sam kolicima da izbegnem bilo kakvu izbocinu na ulici, i svakih nekoliko metara zastajala da proverim da li je dobro, da li diše, kako tako malecno bice može tek tako da izade napolje i da sve bude OK?!
Malecno bice je postalo mala devojcica, vožnje kolicima se pretvorile u šetnje sa držanjem za rucicu, i taman kad sam mislila da koliko-toliko znam kako da se nosim sa situacijom, stigao je kraj 2011. godine. Cule smo se na Viberu, povod i nije bio baš lep, neki smrtni slucaj, a moja sestra, šampion okretanja stvari na pozitivno, izgovara sledecu recenicu.
"Ali ja imam lepu vest - ponovo cekam bebu…"
U trenutku - ludacka sreca, kroz glavu mi prolazi kako cemo dobiti još jednu Nju, da i drugu Nju tetka uci balet, da se igra, da joj cita…
"…i to decaka!"
Ljudi, tog šoka. Ja sam kriva, nas dve smo devojcice, imamo sestre u familiji, ona je dobila cerku, meni je u glavi nekako bilo "zakucano" da cemo i mi dinastiju nastaviti iskljucivo devojcicama.
A sada stiže mali bata! A tetka nema POJMA šta se radi sa malim batama! Groznicavo shvatam da sam, izgleda, glupa jer su mi u tom trenutku u mislima fudbalske lopte, malecne teget dukserice, minijaturne pantalone sa tregerima i ništa više. Baš ništa. Srecom, imala sam nekoliko meseci da se pripremim za Njegov dolazak.
Ovoga puta, obaveštena sam kada je sestra krenula u porodilište, i ceo dan sam bila prestravljena šaka jada. Da, mislila sam pozitivno i nadala se da ce sve proci dok kažeš "keks", ali sam osecala i nemoc, strah i bes. Anksioznost. Mucninu. Siktala sam na svakoga ko mi se obrati. Zašto ne mogu da im pomognem nekako, bilo kako?! Kakva sam ja to sestra i tetka?!
Konacno, stigao je SMS. Rodio se bebac, ne lici na svoju sestru! Cekala sam fotografiju kao na iglama, castila te veceri celo društvo, i bilo mi je dirljivo što su svi koji su se zatekli sa nama nazdravljali uz mali govor lepih želja za malog batu.
Imala sam mali deja vu kada sam njega prvi put uzela u narucje. Bio je mirniji od sestrice, takode pospan, a kada se razbudio, pogledao me je ocima svoga tate.
I kada smo prvi put ostali sami, uspanicila sam se da sam zaboravila šta se radi sa bebama, pa sam ga nosala po kuci i pricala s njim. O bilo cemu. Kada se sestra vratila, zatekla me je kako stojim sa njim pored prozora i prepricavam mu knjigu koju sam tih dana citala ispocetka, jer sam vec nabrojala sve što vidimo kroz prozor.
"I vidiš, mili, onda na toj planeti Arakis, Pol Atreid i njegova mama pobegnu u pustinju kod Fremena, a zli baron Harkonen ih juri, a tu su i džinovski crvi, uf, da znaš koliki su…"
A on sluša, gleda me tim tamnim okicama, ma ne trepce. Rucicom mi gužva majicu, pa spusti glavu na moje rame.
Dakle, naucila sam i šta se radi sa malim decacima - voliš ih i pricaš sa njima. A kada malo porastu, igraš se sa njima. Mužu prepustiš da ih bacaka uvis, jer oni to vole, a ti i dalje cvikaš od toga.
Nece uvek buditi najbolje u vama
Ne mislim da cete se pretvoriti u besno cudovište, nego cete osetiti emocije nenadmašivih proporcija. Kako lepe, tako i ružne.
Ali pocnimo od lepih.
Instant ljubav
Verovatno ste slušali o ljubavi na prvi pogled iskljucivo u romanticnom kontekstu. Odmah da vam kažem da je to - ništa. Ljubav na prvi pogled je kada dobijete SLIKU dokaza da ste postali tetka, umotane veknice sa podvrnutim rukavcicima benkice, ne narocito dobrog kvaliteta jer je slikana mobilnim telefonom, i odjednom vas "pukne" ljubav kakvu nikada niste osetili. Uglavnom cete prvo videti fotografiju, pa tek kasnije bebu, ali ovo sa slikom je apsolutno neprevaziden emotivni šok. U jednom trenutku niste ni imali fotku, u sledecem znate da biste doslovce dali život za ono što se na njoj nalazi. Ja sam u oba navrata bila prisebna sve dok nisam dobila fotku, tada sam cmizdrila kao kiša.
Ponos, najveci na svetu
Apsolutno ogroman, ludackog intenziteta. Najpre kada ta beba stigne, a onda kada slušate o njenim dostignucima koja vremenom postaju sve veca. Stizanje zubica, prvi koraci, sve ce vas to ispunjavati ponosom koji se pretvara u vetar u leda za vaš život.
Moj vrhunac bio je kad sam dobila pravu pravcatu titulu - jednog dana glasic mi se obratio sa "tektaaaa". Ne grešim u kucanju, tako je rekla. Kakav trijumf! Sve ostale mamine i tatine sestre postaju samo najobicnije tetke, ja sam postala tekta.
Verujte, dovoljno je da vidite božanstven crtež ili cujete da su u školi postigli neki fantastican uspeh, da biste narednih nekoliko dana VI bili fantasticni.
Pamtim, doduše, i minijaturno gašenje citavog organizma koje sam doživela kada je, sedeci sa nama, zgrabila šnalicu sa stola i pokušala da je proguta.
Verovatno ih znate - veoma su male, trouglaste i prilicno oštre. Zapravo služe više tome da vam prave nered po kuci jer dobijate citave paketice, jer niti mala uopšte ima dovoljno kose za kacenje, niti su te šnalice uopšte pravljene tako da mogu da zadrže i tih nekoliko pramencica.
Nije me preseklo u stomaku, nije mi zastao dah, kolena mi se nisu odsekla, nego sam bukvalno mislila da cu ispustiti dušu od straha. Ne i moja sestra, ona je hitro prigrlila, zavukla joj ruku u usta (meni se cinilo - do ramena) i izvadila je. Radoznalu princezu je izgrdila, šnalicu bacila u dubre.
Ima tome jedno sedam godina, i dan-danas kada na nekom štandu sa džidža-bidžama za male devojcice vidim takve šnalice, sledim se.
Zaštitnicki instinkt
...koji se ne može meriti apsolutno ni sa cim, a granici se sa iracionalnošcu.
Kada je bila baš mala, i vodila sam je u park, plašila se pasa (kao i tetka u tom uzrastu). Zacuo se lavež, oci su joj se razrogacile od straha, rucice su suknule uvis ka meni, i nije stigla ni da izgovori "tekta, kuca, nosi", vec sam je podigla i osetila želju da je dignem iznad glave. Da je najpre stavim na bezbedno mesto, a onda se iz ciste predostrožnosti porvem sa coporom besnih, dvoglavih rotvajlera dok ne pobegnu cvileci, samo da ona nikada više ne bi osetila taj strah.
Neizmerna tuga kada placu jer su tužni, ili ih nešto boli.
Želja da socno ispsujem grupicu malih veštica iz dvorišta koje su njoj, posle nekog rodendana, otele svecanu kesicu sa sitnicama i razbucale je. A nju rasplakale. "Pa to su moje drugarice, zašto su bile tako nevaljale…"
Bes nalik mlazu užarenog raketnog goriva, kada sam cula da su njega neki decaci gnjavili u vrticu i nisu ga baš tukli, ali jeste došlo do nekakvog iživljavanja nad manjim. Mislila sam da bih na tom mlazu besa mogla da odletim tamo kao na raketi, zgrabim ga i do kraja života idem sa njim samo da bih ga sacuvala od bilo koga ko pomisli da tako može sa njim. Ne brini, mili, poješce ih tekta sve.
Kako da zaštitite dete na Internetu
Da li se ponosim ovim poslednjim stavkama? Ne, naravno da ne, ali i ta osecanja su deo vašeg života kada postanete tetka. Budite spremni za njih.
Nece vas "razvaliti" samo ljubav prema toj decici...
...vec i prema onima koji su ih napravili. I koji o njima brinu.
U mom slucaju, mogu da vam kažem da mi je zet uvek bio drag, ali da je sasvim posebno kada vidim kako postaje brižni otac. Uživanje je kada vidim kako naši roditelji postaju nežni baka i deka.
Ovo svaki tata mora da nauci svoju cerku!
A nisam sigurna ni da umem lepo da vam opišem šta sam osetila prema sestri. Ljubavi je uvek bilo, ali sada se pojavilo i divljenje koje se granici sa strahopoštovanjem. Ne samo zato što je donela još dva bica na svet, vec i zbog hrabrosti, izdržljivosti, gracioznosti koje pokazuje na svakom koraku.
Obecala sam sebi da nikada necu da se mešam u njihov nacin vaspitanja. U organizaciju stvari, kako su je oni zamislili. I pridržavam se tog obecanja.
S druge strane, obecala sam sebi i da cu probati da pomognem u svemu u cemu mogu, bilo da je to da preuzmem klince na nekoliko sati, ili da nešto opeglam, usisam… I uvek da popricam, saslušam, odvedem na kafu u omiljenu baštu, ma da uradim bilo šta što ce, barem meni, delovati kao da na neki nacin uzvracam srecu koju mi je pružila.
I nadam se da cu jednog dana ja usreciti nju, koliko je i ona mene.