• Izdanje: Potvrdi
IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

IMATE PRIČU? Javite nam se.

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne sme biti više od 25 MB.

Poruka uspešno poslata

Hvala što ste poslali vest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

SAŠA (19) STRADAO NA KOŠARAMA, POSLE SAHRANE MAJCI STIGLO PISMO: "Ne verujem da ću se izvući" - imao je poslednje želje!

Autor Nikola Todorović

Saša Vasiljević jedan je od mladića koji je poginuo u borbama u čuvenoj bici na Košarama.

 Saša Vasiljević poginuo na Košarama Izvor: Facebook/printscreen

Više stotina pripadnika OVK, uz podršku albanske artiljerije, NATO avijacije i instruktora napalo je rejon karaule Košare na frontu širine nekoliko kilometara rano ujutro 9. aprila 1999. godine. Taj napad ostao je upamćen kao bitka na Košarama, a borbe su trajale sve do 10. juna iste godine. Uprkos tome, bitka nije bila bez gubitaka. Među poginulim mladićima bio je i Saša Vasiljević koji nije imao ni punih 20 godina.

Nakon što ga je sahranila, majci je stiglo njegovo pismo koje je napisao tri dana pre pogibije. On je u pismu napisao da je na granici strašno teško, da ne veruje da će se izvući i da mu drugovi ginu na svakom koraku. Dalje navodi u pismu da je imao razne "crne misli" tih dana i strašne slutnje, pa je poželeo u pismu da mu na sahrani zasviraju "Sve što želim u ovom trenutku", a da mu spomenik posmatra bista gole žene.

Poslednju želju majka Biljana mu je ispunila na 40 dana od smrti.

"Do početka agresije, naši graničari su obezbeđivali državnu granicu u jednim izuzetno surovim uslovima, oni su se nalazili na položaju i samo su u karaulu dolazili možda po nekoliko dana da se odmore, presvuku, zamene uniforme i opet se vraćali na položaj, gde su bile zemunice, tu su spavali i tu im je doturana hrana. Graničar nije mogao da bude svaki vojnik. To je bila prva kategorija vojnika, u rangu sa padobrancima, sa vojnim policajcima, sa izviđačima, sa gardistima", priča pukovnik Duško Šljivančanin, ratni komandant 53. graničnog bataljona Prištinskog korpusa.

Vojnici koji su tada bili na karauli Košare imali su između 18 i 22 godine. "Reći ću da su ta deca odrasla preko noći. I kada je počela bitka na karauli Košare ja sam se prosto zaprepastio, pozitivno naravno, njihovim reakcijama, njihovom kreativnošću, njihovom samoinicijativom. I ja sam se borio 8. aprila na karauli Košare", priseća se pukovnik Šljivančanin.

(MONDO)

Pročitajte i ovo

Komentari 31

Komentar je uspešno poslat.

Vaš komentar je prosleđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspelo.

Nevalidna CAPTCHA

Noj

Mislim da je najbitnije, da su matori Titov generali koji borbu sem na vezbama nikada nisu videli i od posle drugog svetskog rata delili činove u mirnidopsko vreme ne zasluženo medju sobom šakom i kapom, bitno je da su se oni izvukli i nastavili da se busaju u grudi kao veliki posleratni junaci.

$

Eto iz ove perspektive mislim se i razmišljam, zasta je steadao ovaj mladi nevini zivot. Stradao je zarad interesa tadašnjeg rezima ne naroda vec rezima, samo se to uvek uvije u foliju i preko propagand medija servira masama tipa Sliboda, Otadzbina...itd Jer zar nismo danas pokoreni od Neoliberal Kapitalista i Natoa. Sporazum potpisan ( kao i ostale drzave) to jest retifikovan u skupstini mislim 2014 godine sa Nato-m o koriscenju nase teritorije u bilo koje doba dana ili noci zarad premestanja snaga, plus njihovi vojnici ako prilikom prolaska naprave neki uspad tezi laksi oslobodjeni su gonjenja drzave kroz koju prolaze to jest nedodirljivi su. Ovo je cist primer kako su ratovi pogubni po narod a plodonosni su za razne profitere koji ugrabe priliku trenutka, u svim drzavnim aparatima i nivoima. Tolika izgibenija da bi eto danas opet bilo kako velike sile zele jer naravučenije one uvek dobiju na kraju koliko god trebalo da vreme prodje na kraju se zavrsi i ispune zacrtani planovi kako oni hoće. Zato je jos i Sokrat govorio, Narod mora uvek da ostane budan nikada da ne sneva i spava jer ako zaspi tada ga vlastodršci zaskoče prodaju mu demagogiju obrnu ga i dok trepneš nalaziš se u životnom paklu.

О теби пјевам, Маријо с Каменице

Нећу да пјевам о Марији чобаници, о скоку с камена на камен, о птици пастирици, о првој руменој у везу жици, ни о њеној сузи, кад се зором краду и журно бјеже ка Дрвару граду, Каменичани, радници у Шипаду. Прећутаћу о руву дјевојачком и како тужно мири дуња жута, а драги суђени, још невиђени, често си привиђа на окрајку пута. Сад видим Пркосе, брдо вјетрометно, њихово гнијездо у нашем крају и видим Марију на положају у њихове логе, у свитање рано, поље осињацима посијано. Трипут је муња кроз ноћ засијала, трипут је Марија јуришала: Кад је на први бункер ударала у сијевању које живот брише, село је своје у огњу гледала и стада бијела којих нема више, чула је старца гдје из јаме збори и плач матере с дјететом у гори Кад је на други бункер јуришала, угледа мртве стазе испод Брине и пепелиште умјесто Дрвара и згрчене у ватри машине; видје - колона тамна и нијема бдије над градом кога више нема. А кад је на трећи бункер наступила, смрт је шинула из тамна гнијезда и соколици поломила крила - над Каменицом се откинула звијезда. Посљедње свитање гледају јој очи и задња пјесма из срца се точи: Запјева о своме првом Илињдану, када је свето бреме понијела, поклонила му младост - ко драгану; како је у зоре оштре и смрзнуте, новорођенче драго, Домовину; стезала на груди нетакнуте и често јој пјевала Партизанку, челичну и росну успаванку.

special image