Srpska pravoslavna crkva danas obeležava praznik Srđevdan, posvećen Svetim mučenicima Sergiju i Vakhu.

Sergije i Vakh bili su rimski dostojanstvenici na dvoru cara Maksimijana, a zbog pripadnosti hrišćanskoj veri i odbijanja da se poklone rimskim bogovima posečeni su u Siriji, gde je njihov kult uspostavljen i odakle se raširio po Istoku.

Sveti Sergije naročito je bio poštovan u gradu Rosafu, gde je pogubljen, koji je jedno vreme nosio ime Sergiopolis i u šestom veku bio veliko hodočasničko mesto cijelog Istoka.

Pod carem Justinijanom (527 - 565) kult Svetih Sergija i Vakha raširio se na zapad, naročito na prostoru između Drača i današnjeg Dubrovnika, gde je, prema sačuvanim podacima, postojalo više od 15 crkava posvećenih ovim svecima.

Odatle se slavljenje Srđevdana širilo u unutrašnjost, tako da je ova slava u srednjovekovnoj Zeti bila jedna od značajnijih. O tome svedoči i crkva Svetih Sergija i Vakha na Bojani, koja je bila mesto gde su sahranjivani vladari dinastije Vojislavljević u 11. i 12. veku.

Nakon obnove krajem 13. veka, od srpske kraljice Jelene Anžujske i njenih sinova Dragutina i Milutina, ta crkva je mogla da primi 3.000 vernika.

Prema predanju, prilikom prenosa moštiju Svetog Save iz Trnova, u Mileševu su prenesene i mošti Svetih Sergija i Vakha, gde je od ranije postojao kult ovih svetitelja, o čemu svedoče i njihove freske iz najranijeg perioda freskopisa u Mileševi.

Kao zanatlijsku slavu, Srđevdan slave obućari i opančari, a srpski narod smatra da je taj dan granica između jeseni i zime.