Šta znači:"Nahanio sam pjevača, pa mi se pokačio burać"

Područje Osata u prošlom veku bilo je poznato po vrsnim graditeljima-dunđerima i specifčnim graditeljskim poduhvatima o čemu je pisao i Ivo Andrić u pripoveci "Osatičani".

Brojne građevine na području Srbije, BiH i Srbije svedoče o njihovom umeću.

Oni su u proleće napuštali svoje porodice i sela i upućivali se u "pečalbu", idući na razne strane da bi došli do posla i gradili, a u poznu jesen su se vraćali kućama.

Najčešće su pred jesen ugovarali poslove za iduću godinu pa su u proleće ciljano išli u određena mesta, gde su ih "čekali" poslovi na izgradnji kuća, verskih i pomoćnih, ali i drugih objekata.

Radeći razne, veoma teške i odgovorne poslove u nepoznatim sredinama, "banjaci" su se koristili posebnim jezikom odnosno govorom i imali su potpuno drugačije, tajne izraze kojima su se međusobno sporazumevali, što njihovi poslodavci i stanovnici tih mesta nisu mogli da razumeju.

"Banjaci" su ljubomorno čuvali svoj jezik i čak ni njihove žene nisu znale zanačenja reči i govora kada su dunđeri međusobno pričali o nekim pitanjima o kojima javnost nije trebalo da bude upoznata.

Dakle, banjački govor bio je čisto muški i skoro je izumro jer se broj graditelja iz Osata decenijama smanjivao, mnogi su umrli, veliki broj se odselio u druge krajeve i bave se drugim poslovima.

Veći broj ih je nastradao u poslednjem ratu, pa je ovo područje ostalo skoro nenaseljeno, a neimarske kuće su uništene jer su sva sela u tom području spaljena.

"Banjaci" su svoj tajni govor koristili u sporazumijevanju u pečalbi da bi ukazali na neke probleme, na eventualne greške u radu, na potrebe, želje i namere, ali i da preduhitre određene pretnje i opasnosti i prevare na koje su nailazili.

Oni su se sporazumevali tim jezikom da ih gazda kod kojeg su radili ili neko ko im je sumnjiv ne bi razumeo.

Osaćanski jezik nije imao svoje pismo niti gramatiku i neke jezičke norme. To je bio govor malog broja ljudi iz mikro sredine i jezički stručnjaci kažu da se ne može govoriti o jeziku nego o lokalnom govoru karakterističnom samo za muškarce koji su se bavili građevinom, po čemu je jedinstven u svetu.

Ovaj govor je skoro izumro i mali broj ljudi zna veći broj reči i značenja kojim su se "banjaci" služili.

Prema riječima Radomira Pavlovića, autora knjige "Priče naših banjaka", posljednji pravi poznavalac osaćanskog jezika bio je poznati neimar iz ovog kraja Jovo Mihajlović, koji se upokojio pre izvesnog vremena.

Pavlović ističe da su nakon rata u Skelanima održana dva naučna skupa na kojima se govorilo o banjačkom govoru i jedinstvenosti osaćanske gradnje i govora.

"Sa tih skupova pokrenuta je inicijativa da se osaćanski jezik kao originalno, neobično, izuzetno nematerijalno nasleđe upiše na Uneskovu listu i zaštiti od izumiranja. Nakon tih skupova napisano je i nekoliko radova o tom jeziku, životu i doživljajima osaćanskih `banjaka`", podseća Pavlović.

On kaže da je ostalo malo osaćanskih neimara koji poznaju banjački govor, koji nazivaju i dunđerskim, jer su se njime koristili neškolovani graditelji-neimari iz Osata.

"Tim govorom neimari su izražavali svoje mišljenje o domaćinu i domaćici, o hrani, isticali zadovoljstvo i nezadovoljstvo u odnosu sa meštanima i posebno poslodavcima, komentarisali izgled žena i ljubavne požude ili čežnju...

 Njim su ukazivali na propuste u poslu, na potrebe i namere i dogovarali kako da se osvete domaćinu koji ih je maltertirao ili im nije plaćao po dogovoru, te međusobno pričali o drugim potrebama", pojašnjava Pavlović.

On smatra da je potrebno stručno pristupiti očuvanju banjačkog jezika kao specifičnom i jedinstvenom nematerijalnom dobru ovog kraja, kao i srednjovjekovnih stećaka i tvrđava kojima obiluje područje opštine Srebrenica.

"Sa upisivanjem osaćanskog ili banjačkog jezika na Uneskovu reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine skrenuće se pažnja i stvoriti uslovi da se on zaštiti od izumiranja", smatra Pavlović.

O nastanku i razvoju ovog jezika nema gotovo nikakvih pisanih tragova i smatra se da je on nastao iz nužde, razvijao se i prenosio s kolena na koleno kao što se i neimarstvo prenosilo i praktično učilo i primenjivalo.

BiH članica Komiteta Uneska

Primeri banjačkih izraza i njihovih značenja na srpskom jeziku: fole - novac, hanovan - gladan, ckamno - ružno, rđavo, trajca - torba, šumulijer - krčmar, konobar, burać - trbuh, busa - zadnjica, vajza - devojka, viza - voda, anež - jelo.

Ruša - vino, bukuljče - tele, galban - dukat, soganj - luk, tašanče - jaje, tranjati - spavati, tirita s fantare - kapa, usnići - brkovi, fantara - glava, tuz - so, trem - čovek, tremka - žena.

Ovo su samo neki primeri osaćanskih izraza i rečenica na banjačkom jeziku koji je u izumiranju i koji se uvršatavanjem na Uneskovu listu reprezentativne nematerijalne kulturne baštine nastoji sačuvati od nestajanja.

U Srebrenici se očekuje da će banjački govor nadživeti neimarsku tradiciju Osaćana, koja je već nestala i da će on podsećati na vreme kada je Osat bio izuzetno naseljen i kada su stotine neimara iz ovog kraja gradili objekte širom bivše Jugoslavije.

Početkom naredne godine trebalo bi da budu kandidovana tri nova elementa iz Srpske na Uneskovu listu, među kojima je osaćanski jezik kome preti izumiranje, Nevesinjska olimpijada i tradicionalni uzgoj konja lipicanera.

Na ovu listu uvršten je Zmijanjski vez, a nedavno i "Branje trave ive na Ozrenu" kao nematerijalno kulturno nasleđe iz Srpske, piše Srna.