Kao najvažnije zagrebački dnevnik ističe da uopšte nije istina da Hrvatska takav zakon nema, kako to tvrdi šef SDP.

"Hrvatska ima zakon koji je vrlo sličan onom u Srbiji. Čovek koji je četiri godine vodio državu to ne zna ili namerno zavarava javnost. Ali nije jedini. Takva je retorika opšte mesto hrvatske politike", piše komentator Jelena Lovrić.

Kad je reč o zakonu o univerzalnoj jurisdikciji, kako ga mediji obično zovu, hrvatska se javnost uporno kljuka neproverenim i tendencioznim tvrdnjama, pa i lažima, navodi ona i dodaje da je činjenica da se zbog njegovih pravnih, ali i političkih konsekvenci odnosi između dve države povremeno dramatično zaoštre.

Podseća da je tako bilo kada je u beogradskom zatvoru, a zatim i pred sudom završio hrvatski branitelj Veljko Marić, ali i onda kad se saznalo da su na srpskim optužnicama i neki hrvatski svojevremeno visokopozicionirani političari, poput Vladimira Šeksa.

Tako je, kaže, i sada, kada je Srbija, navodno greškom uhapsila jednog hrvatskog državljanina.
Što je spin, a što su fakti oko tog zakona koji su neki u Hrvatskoj spremni nazvati nastavkom velikosrpske agresije pravnim sredstvima?

Lovrićeva piše da je Srbija svoj Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine, skraćeno Zakon o ratnim zločinima, usvojila krajem 2003., za vreme proreformskog premijera Zorana Đinđića.

Beograd se tim zakonom izrekom proglasio nedležnim za progon zločina počinjenih na celoj teritoriji bivše Jugoslavije, bez obzira na državljanstvo počinitelja ili žrtve.

Zbog važnosti političkog konteksta, Lovrićeva smatra da treba znati da je na osnovu tog zakona Srbija formirala Tužilaštvo i Sud za ratne zločine, za šta je Đinđić dobio saglasnost i svaku, pa i materijalnu, podršku SAD, EU i Haškog suda.

Faktički, navodi ona, srpski model opšte jurisdikcije je uži.

Hrvatska, kaže, može suditi i za dela s područja bivše Jugoslavije, Srbija izvan tog područja ne može.
Ako je Srbija "mali Hag", kako je kritičari nazivaju, onda bi se Hrvatska - tvrde eksperti za međunarodno krivično pravo - mogla smatrati "velikim Hagom", precizira Lovrićeva.

Činjenica je, dodaje, da po svom zakonu Srbija može suditi za zločin koji je u Hrvatskoj protiv hrvatskog državljanina počinio hrvatski državljanin.

Ali je činjenica, kaže, i da Hrvatska može suditi za zločin na Kosovu, koji je protiv kosovskog državljanina počinio srpski državljanin.

" Mogla bi suditi i za zločin koji je državljanin Srbije počinio na svom kućnom pragu, u Srbiji. Dakle, suštinske razlike između srpskog i hrvatskog zakonodavstva nema", navodi autorka.

Ako bi Srbija ukinula svoj zakon ne bi se dogodilo ništa, tvrdi Lovrićeva i dodaje da bi se samo jurisdikcija s jedne regije proširila na celi svet.

Potvrđuje to, navodi ona, i Evropska komisija u jednom svom internom dokumentu. Čak, kako navodi, kad bi Srbija i ukinula sporno regionalno određenje, ratne bi zločine, tvrdi EK, mogla i dalje procesuirati u okviru univerzalne nadležnosti "što ni hrvatske vlasti ne dovode u pitanje".

"Dakle, ako Srbija sudi državljaninu Srbije za delo u Hrvatskoj, to nije univerzalna nadležnost, nego aktivni personalitet. Isto tako, ako je žrtva srpski državljanin, nema univerzalne nadležnosti, nego je to pasivni personalitet", precizira Lovrićeva i kao primer navodi da bi Srbija mogla da sudi za Koranski most ako je ko od ubijenih zarobljenih vojnika srpski državljanin, bez obzira na univerzalnu jurisdikciju.
Isto tako, ističe, ako je u nekom selu u Hrvatskoj ubijen neko s dvojnim, hrvatskim i srpskim državljanstvom, opet bi Srbija mogla suditi po načelu pasivnog personaliteta, ne treba im univerzalna jurisdikcija.

Autorka ističe i da je Tužilaštvo za ratne zločine Srbije podiglo optužnice protiv blizu dve stotine osoba: više od 90 posto, tvrdi se, čine etnički Srbi.

"Ovdašnji ministar pravosuđa u odlasku Ante Šprlje nedavno navodi da od 86 hrvatskih državljana koji su na službenom popisu Srbije, polovinu čine Hrvati, a drugi su deo 'hrvatski državljani srpske nacionalnosti koji su počinili zločine u uniformi srpske vojske'".