Nakon katastrofalnog zemljotresa i cunamija koji su pogodili Japan 11. marta 2011. godine, japanske vlasti su preduzele obimne mere za zaštitu obalskih područja od budućih prirodnih nepogoda. Jedan od ključnih projekata bila je izgradnja masivnih betonskih zidova duž severoistočne obale zemlje.
Izgrađeno je oko 395 kilometara betonskih zidova visine do 12,5 metara, zamenjujući prethodne barijere visine 4 metra koje su bile nedovoljne tokom cunamija 2011. godine. Ovaj projekat je koštao oko 1,35 triliona jena (približno 12,74 milijardi američkih dolara).
Novi zidovi su projektovani da izdrže talase visine do 16 metara, što je značajno više od prethodnih struktura. Cilj je bio da se obezbedi dodatno vreme za evakuaciju stanovništva u slučaju budućih cunamija.
Pored betonskih barijera, japanske vlasti su pokrenule inicijative za sadnju drveća duž obale kao dodatnu zaštitu. Na primer, u gradu Rikuzentakata, koji je bio teško pogođen cunamijem, započeta je sadnja 40.000 sadnica borova duž obale.
Dok su zidovi pružili osećaj sigurnosti, neki stanovnici su izrazili zabrinutost zbog gubitka pogleda na more i osećaja izolacije. U nekim slučajevima, stanovnici su se osećali kao da su "u zatvoru", iako nisu učinili ništa loše.
Japanski odgovor na katastrofu iz 2011. godine uključivao je kombinaciju inženjerskih rešenja i prirodnih barijera kako bi se povećala otpornost obalskih zajednica na buduće cunamije. Iako su betonski zidovi pružili fizičku zaštitu, njihova izgradnja je izazvala i društvene i estetske dileme među lokalnim stanovništvom.
BONUS VIDEO:
