Parlament Rumunije izglasao je danas nepoverenje proevropskoj vladi koju predvodi Ilija Boložan, na inicijativu poslanika Socijaldemokratske partije (PSD), Alijanse za ujedinjenje Rumuna (AUR) i PACE - Prvo Rumunija (PEACE - Romania First), javljaju rumunski mediji.
Za predlog je glasao ukupno 281 poslanik, četiri poslanika su bila protiv, dok su tri glasa bila nevažeća, prenosi Ađerpres.
Predlog o izglasavanju nepoverenja Vladi Rumunije, pod nazivom "STOP Boložanovom planu za uništavanje ekonomije, osiromašenje stanovništva i nezakonitu prodaju državne imovine", potpisalo je 254 poslanika, nakon čega je izglasavanjem nepoverenja vlada pala.
Boložan je odmah nakon izglasavanja nepoverenja napustio zgradu parlamenta.
Zašto je pala vlada u Rumuniji?
Glavni razlog pada vlade bio je raspad „velike koalicije“ i savez političkih protivnika protiv premijera. Ključni spor vodio se oko ekonomskih mera – Boložan je uveo strogu štednju kako bi smanjio deficit od oko 9% BDP-a, što je izazvalo nezadovoljstvo.
Socijaldemokrate (PSD) su krajem aprila 2026. povukle podršku, tvrdeći da reforme pogađaju najsiromašnije i da premijer odlučuje bez konsultacija. Presudan trenutak bio je kada je PSD glasao zajedno sa desničarskom opozicijom (AUR), čime je obezbeđena većina za smenu vlade.
Ovaj razvoj događaja samo je produbio već postojeću političku krizu u Rumuniji. Ona traje još od kraja 2024. godine, kada je Ustavni sud poništio predsedničke izbore zbog sumnji u rusko mešanje, što je dovelo do ozbiljnog vakuuma vlasti.
U međuvremenu je značajno ojačala krajnja desnica – AUR, nacionalistička i evroskeptična stranka, prema anketama ima između 37 i 40 odsto podrške. Dodatni pritisak dolazi iz Brisela, jer Rumunija rizikuje da izgubi oko 10 milijardi evra iz fondova EU ukoliko do avgusta 2026. ne sprovede ključne reforme, a pad vlade dovodi te planove u pitanje.
Boložan je u tom kontekstu važio za jednog od ključnih predstavnika proevropskog kursa. Njegov pristup bio je fokusiran na efikasnost – smanjenje birokratije i strogu kontrolu javne potrošnje – ali i na odbijanje političkih kompromisa kada je reč o raspodeli državnih resursa. Upravo taj čvrst stav, bez spremnosti na političku trgovinu sa partnerima, na kraju ga je i koštao pozicije.