Beli kombi stajao je u dvorištu, pored njega je radio usisivač, a čovek koji joj je više od osam godina određivao kada sme da jede, govori, spava i vidi dnevnu svetlost napravio je grešku koju je Nataša Kampuš čekala gotovo polovinu svog života.
Bio je 23. avgust 2006. godine. Volfgang Priklopil naredio joj je da očisti njegovo vozilo, ali mu je u jednom trenutku zazvonio mobilni telefon. Zbog buke usisivača udaljio se kako bi mogao da razgovara.
Osamnaestogodišnja devojka shvatila je da je možda dobila priliku koja se više nikada neće ponoviti. Potrčala je.
Pobegla posle više od osam godina
Kako je svojevremeno izvestio ORF, Nataša je istrčala iz dvorišta kuće u austrijskom gradiću Štrashof i potražila pomoć u susedstvu.
Starija žena, ispred čije kuće se pojavila, u prvi mah nije razumela ko je devojka koja od nje traži pomoć, ali je ipak pozvala policiju. Nataša joj je objasnila da je ona devojčica koja je nestala pre više od osam godina.
Policija je ubrzo potvrdila njen identitet, a javnost je ostala u šoku kada se ispostavilo da govori istinu.
Priklopil je u međuvremenu shvatio da je pobegla i krenuo prema Beču. Nekoliko sati kasnije izvršio je s*moubistvo bacivši se pred prigradski voz.
Umro je pre nego što je policija uspela da ga ispita, zbog čega su brojna pitanja o motivima otmice i njegovom ponašanju tokom osam godina zatočeništva zauvek ostala bez odgovora.
Tako je 23. avgusta 2006. godine završen jedan od najpoznatijih slučajeva otmice u savremenoj evropskoj istoriji.
Nestala na putu do škole
Priča je počela jednog naizgled običnog ponedeljka.
Nataša Kampuš imala je samo 10 godina kada je 2. marta 1998. godine ujutru izašla iz porodičnog doma u Beču i krenula prema osnovnoj školi. Prema rekonstrukciji događaja koju je objavio ORF, kuću je napustila oko 7.45 časova.
U školu nikada nije stigla.
Jedna učenica kasnije je policiji ispričala da je videla kako neko uvlači devojčicu u beli kombi. Taj detalj postao je glavni trag u istrazi.
Policija je narednih dana proverila oko 700 belih kombija na području Donje Austrije. Među njima se nalazilo i vozilo Volfganga Priklopila.
Policija posetila otmičara mesec dana nakon nestanka
Policajci su Priklopila posetili već 6. aprila 1998. godine, nešto više od mesec dana nakon otmice. Imao je vozilo koje je odgovaralo opisu, ali je tvrdio da ga koristi za građevinske radove.
Policija tada nije pronašla dovoljno razloga da detaljno pretraži njegovu kuću.
Nove indicije pojavile su se 14. aprila, kada je jedan pripadnik bečke policije upozorio nadležne na Priklopila. Opisao ga je kao povučenog samotnjaka koji teško ostvaruje društvene kontakte.
Policajac je naveo i da Priklopil možda poseduje oružje, kao i da pokazuje ponašanje koje bi moglo da ukazuje na s*ksualnu sklonost prema deci.
Uprkos upozorenju, njegova kuća nije detaljno pretražena. Bio je to jedan od najvećih propusta u istrazi.
Nataša je u tom trenutku već bila zatočena svega nekoliko desetina kilometara od mesta na kojem je nestala.
Za nju pripremio tajni prostor ispod garaže
Volfgang Priklopil imao je 35 godina kada je oteo Natašu. Radio je kao komunikacioni tehničar i vodio povučen život u porodičnoj kući u Štrashofu, nedaleko od Beča.
Komšije su ga opisivale kao tihog, zatvorenog i neobičnog čoveka koji se gotovo ni sa kim nije družio.
Kasnija istraga pokazala je da otmica nije bila nepromišljena odluka. Priklopil je beli kombi kupio skoro godinu dana ranije, dok je u kući unapred pripremio skriveni podzemni prostor.
Ispod garaže se nalazila prostorija površine svega nekoliko kvadratnih metara, bez prozora i gotovo potpuno zvučno izolovana. Ulaz je bio sakriven iza teških vrata.
U tom prostoru desetogodišnja devojčica provela je prve mesece zatočeništva.
Glad, nasilje i potpuna kontrola
Nataša je posle oslobođenja podzemnu prostoriju opisala kao mesto očaja. U prvom velikom intervjuu rekla je da je godinama razmišljala samo o bekstvu.
Život u zatočeništvu bio je obeležen glađu, strahom i potpunom kontrolom otmičara.
Prvih šest meseci gotovo uopšte nije napuštala podrum. Priklopil joj je kasnije postepeno dozvoljavao da ulazi u ostatak kuće, a posle nekoliko godina ponekad ju je izvodio u dvorište ili izvan imanja.
To, međutim, nije značilo da je bila slobodna.
Kontrolisao je njenu hranu, odeću, spavanje, čitanje, kretanje i komunikaciju. Nataša je govorila o fizičkom nasilju, ponižavanju i izgladnjivanju.
Morala je da kuva, čisti i obavlja druge kućne poslove. Priklopil je mogao da je ponovo zatvori u podzemnu prostoriju kad god bi to poželeo.
Upravo joj je jedan od takvih poslova, čišćenje njegovog automobila, na kraju omogućio da pobegne.
Odbacivala priče o Stokholmskom sindromu
Posle bekstva Nataša je iznenadila deo javnosti načinom na koji je govorila o čoveku koji joj je oduzeo detinjstvo.
Nije ga opisivala isključivo kao čudovište, već i kao osobu koja je osam godina bila jedini čovek stalno prisutan u njenom životu. Nakon njegove smrti rekla je da na određeni način žali zbog njegovog kraja.
Navela je da je Priklopil bio "deo njenog života", što je izazvalo brojne rasprave o njenom psihološkom stanju.
Ubrzo su se pojavila tumačenja da je razvila takozvani Stokholmski sindrom. Nataša je takve tvrdnje godinama odbacivala.
Objašnjavala je da sposobnost da prepozna raspoloženje otmičara nije značila da opravdava njegov zločin, već da je to bio njen način da preživi.
Morala je da nauči kada je ljut, kada je smiren i kako da se ponaša da bi izbegla nasilje. Više puta je isticala da ne želi da bude svedena na stereotip "bespomoćne žrtve".
Posle podruma usledio novi pritisak
Bekstvo joj je vratilo fizičku slobodu, ali joj je istovremeno donelo nešto za šta nije mogla da bude pripremljena – svetsku slavu.
Za samo nekoliko sati lice devojke koju niko nije video više od osam godina pojavilo se na naslovnim stranama širom sveta.
Novinari su opsedali bolnicu i policiju, televizijske kuće nudile su novac za ekskluzivne intervjue, a javnost je želela da sazna svaki detalj njenog zatočeništva.
ORF je godinu dana posle bekstva objavio da je Nataša smeštena na tajnu lokaciju i okružena psiholozima i socijalnim radnicima zbog ogromnog medijskog pritiska.
Ona je ipak relativno brzo odlučila da preuzme kontrolu nad sopstvenom pričom. Davala je intervjue i napisala autobiografsku knjigu "3.096 dana", prema kojoj je 2013. godine snimljen istoimeni film.
Teorije o mogućem pomagaču
Njena priča postala je globalni fenomen, ali i izvor brojnih teorija zavere.
Jedna od najupornijih tvrdnji bila je da Priklopil nije mogao sam da otme devojčicu i više od osam godina je skriva u kući.
Austrijske vlasti su zbog toga više puta ponovo razmatrale slučaj, ali zvanične istrage nisu pronašle dokaze da je imao pomagača u samoj otmici.
Nataša je tvrdila da tokom otmice nije videla drugog počinioca, dok međunarodni stručnjaci uključeni u ponovnu analizu slučaja takođe nisu pronašli dokaze koji bi potvrdili postojanje Priklopilovog saučesnika.
Kupila kuću u kojoj je bila zatočena
Jedan od najneobičnijih detalja ovog slučaja jeste činjenica da je Nataša kasnije postala vlasnica Priklopilove kuće u Štrashofu.
Njena odluka da kupi objekat u kojem je bila zatočena izazvala je čuđenje javnosti.
Objasnila je da nije želela da kuća postane odredište morbidnog turizma ili da završi u rukama ljudi koji bi od njenog zatočeništva napravili atrakciju.
Podzemna prostorija u kojoj je provela više od osam godina kasnije je zatvorena i zatrpana.
Gde je Nataša Kampuš danas?
Dve decenije posle bekstva Nataša Kampuš ima 38 godina. Napisala je nekoliko knjiga, učestvovala u televizijskim projektima i javno govorila o nasilju, medijskom pritisku i načinu na koji se društvo odnosi prema žrtvama.
Poslednjih godina znatno se ređe pojavljuje u javnosti.
Njena sestra Klaudija Nestelberger, koja vodi računa o velikom delu Natašinih poslova, u martu 2026. godine otkrila je da je njena sestra doživela ozbiljan slom i da joj se stanje pogoršalo.
"Svi znaju kako je Nataša nekada govorila pred kamerama. Toga sada više uopšte nema. Većinom je u sopstvenom svetu", rekla je Nestelberger.
Dodala je da je Nataša ponovo u svojevrsnom zatočeništvu i da je porodici srce slomljeno jer se oseća bespomoćno.
Reči njene sestre pokazuju koliko su posledice 3.096 dana zatočeništva ostale duboke i koliko njena borba za stvarnu slobodu, prema tvrdnjama najbližih, još traje.
Priča o devojčici iz podruma i dalje izaziva ogromno interesovanje. Kuća, skrivena prostorija i čovek koji ju je tamo držao postali su deo evropske kriminalističke istorije, dok Nataša nastavlja da živi sa posledicama događaja koje svet ni dve decenije kasnije nije zaboravio.
BONUS VIDEO:
(Express/Mondo)